Docent na Odjelu za komunikologiju, medije i novinarstvo, dr. sc. Krešimir Lacković iza sebe ima bogatu karijeru sportskog novinara, no svoj obrazovni put započeo je na Pravnom fakultetu gdje je diplomirao, a potom se u daljnjem obrazovanju usmjerio u područje marketinga medija i odnosa s javnošću.

Jednom je moja sestra, dok je kao studentica išla na neko Erasmus putovanje, pričala o bratu koji je završio pravo, koji je sportski novinar, u to vrijeme bio sam na odsluženju vojnog roka, a bio sam i član tamburaškog društva pa ju je netko priupitao: koliko ti imaš braće? Da, doista, ovako kada opisujete ispadam kao renesansni čovjek, ali sebe ne smatram nekim modernim Leonardom da Vincijem.  S jedne strane, kao dječak sam imao svoje snove - biti sportski novinar. Pisao sam o tome još u osnovnoj školi. Vjerojatno kao i mnogi drugi mladi, postaneš nesiguran pa i pod raznim utjecajima prijatelja, obitelji, starijih, događanja u društvu općenito, mijenjaš mišljenja i poglede. Ne sjećam se što je sve utjecalo na moju odluku upisivanja Pravnog fakulteta u Osijeku. I meni je tada bio privlačan zov Zagreba, većeg grada i svega što je on i tada nudio, od sporta, izlazaka do kulturne i glazbene scene, a zbog čega je metropola i danas privlačna mladima, no možda je utjecaj imala i općenito tada još ratna klima. Funkcionirali smo po sistemu, kada si već u Osijeku preživio i proživio rat postaneš vezan za njega pa je to možda razlog moga ostanka u gradu. Zašto onda u tom trenutku pravo? Opet su vjerojatni razni utjecaji. Možda me dojmio očev pokojni prijatelj Lujo Medvidović koji je bio uspješni osječki odvjetnik pa mi je i on sugerirao upis toga fakulteta? Ili možda gledanje tada popularne serije Zakon u Los Angelesu gdje me fasciniralo ono odvjetničko vikanje “objection” (prigovor). Vjerojatno i jedno i drugo, a i nešto treće čega se ne sjećam.

Ipak, nakon završenog prava njegova je karijera krenula u smjeru njegove prve ljubavi, -novinarstva i zadržala se do današnjih dana, kada je sve proširio na znanstveni aspekt iz područja novinarstva i medija. Kako je tekao njegov novinarski i znanstveni put, što je potrebno jednom sportskom novinaru te što je ono što danas prenosi na svoje studente Komunikologije, medija i novinarstva saznali smo u razgovoru s doc. dr. sc. Krešimirom Lackovićem.

Na drugoj godini fakulteta ispunjava mi se dječački san - počinjem honorarno surađivati za sportsku rubriku Glasa Slavonije. Postajem sportski novinar, krećem od početka, od praćenja, kako mi to volimo nazvati “Bundes lige” najnižeg ranga nogometnog natjecanja, školskih natjecanja, boćanja i svih manje atraktivnih sportova. Pomalo su mi u redakciji davali složenije zadatke i atraktivnije događaje i priče. Sjećam se kada me tadašnji urednik, legendarni sportski novinar Dragutin Kerže, poslao na žensku odbojku motivirajući me riječima “znaš, to su ti najzgodnije cure u gradu”. Jedan od mojih prvih intervjua bio je s legendarnim kickboxerom, nažalost preminulim Brankom Cikatićem.  Ušao sam tada u sportsko novinarstvo i jednostavno nisam to ispuštao, bez obzira na to što su i gospodin Drago pa i svi tadašnji urednici uvijek kod mene postavljali pitanje koliko će se on zadržati kod nas, s obzirom na to da sam dobro gurao na fakultetu i nikada nije bila opcija ostati vječni student. Kada mi je ostalo četiri-pet ispita do kraja završetka Pravnog fakulteta ponudili su mi zaposlenje u Glasu Slavonije. Tada, krajem devedesetih godina, u Hrvatskoj je tržište rada bilo puno lošije negoli danas i posao se jednostavno nije odbijao. Štoviše, čuvali su mi mjesto i nakon što sam se vratio iz vojske, koja je tada bila obvezna. Po završetku fakulteta sam zaključio “sve je gotovo”. Dva dana sam prvo samo spavao, a onda cijelo ljeto tulumario, misleći da je stvarno gotovo s mojim školovanjem. Međutim, odslužiš vojsku, vratiš se na posao, malo se prebrojiš, shvatiš prije svega kako si stekao neke kompetencije i da možeš krenuti dalje. Dugo sam već tada bio u novinarstvu i shvatio da se s pravom nikada neću baviti, da nikada neću uzviknuti “prigovor”. Tako sam se krenuo specijalizirati, nastavljati učiti u smjeru marketinga i odnosa s javnošću, što mi je bilo iznimno korisno u mom kasnijem novinarskom poslu jer sam se uvijek pitao - za koga ti uopće pišeš? Tko je tvoja publika? Kasnije shvaćaš da je novinarstvo znanstvena grana koju je moguće istraživati, a sportsko novinarstvo, sportski mediji i odnosi s javnošću u sportu još uži predmeti i područje unutar njega. Onda nastaviš i u tom smjeru formalne izobrazbe i kasnijeg znanstvenog usmjerenja.  Nekako sam se uvijek vodio jednom krilaticom koju ćemo “pripisati” mome ocu – “znanjem do uspjeha”. Davno sam od njega to čuo i moram priznati da mi je do danas ostala kao vodilja.

Vaš obrazovni put išao je u smjeru odnosa s javnošću i novinarstva. Ima li jedno od tih područja prednost u Vašem slučaju? Što Vam je draže?

Novinarstvo je moj život. Volim za sebe reći da sam bivši, sadašnji i budući novinar. Iako sam većinu svog staža u sportskom novinarstvu, prema potrebi sam radio i za druge redakcije pa sam tako objavljivao i reportaže s putovanja. Također, imao sam iskustva raditi i za druge oblike medija pa i danas povremeno surađujem sa Slavonskim radijom. Radio mi je još uvijek jako privlačan i zanimljiv medij bez obzira što i za njega kažu da je staromodan. Moj dragi kolega, izvanredni profesor Željko Krušelj, koji je također dosta toga prošao u novinarstvu, zna reći da u novinarstvu doživiš sve najljepše i sve najgore u životu. U sportskom novinarstvu mislim da je to još više izraženo. Tako da određenu prednost dajem novinarstvu. S druge strane, odnosi s javnošću su relativno nova disciplina. Imao sam prilike sudjelovati i u dijelu organizacije odnosa s javnošću, a posebice velikih sportskih događaja. Evo za primjer, od prvoga dana od 2009. u organizaciji sam zadužen za medije i različitu komunikaciju s javnostima na gimnastičkom Svjetskom kupu u Osijeku, a upravo ovog vikenda imamo njegovo 15. izdanje. Bio sam dio još nekih organizacija sportskih priredbi i kao što u novinarstvu ostaje zadovoljstvo zbog dobre priče, u ovom slučaju također osjećaš zadovoljstvo nakon uspješno odrađenog posla. Kada govorimo o ovom istraživačko-znanstvenom dijelu, odnosi s javnošću su definitivno još neistraženo područje. Mijenja se društvo, a mijenjaju se i mediji pa će biti puno izazova i mogućnosti u otkrivanju novih tehnika i alata za privlačenje publike. Tako da, bez obzira na to što sam u novinarstvu veći dio života, možda me jednoga dana upravo više privuku odnosi s javnošću. Uostalom, jedni bez drugih ne mogu.

Imate li u karijeri neki sportski događaj koji ste pratili, a da Vam je posebno ostao u sjećanju?

Bio sam još honorarac kada smo 98. bili treći na svijetu u nogometu, urednik sportske rubrike 2018. kada smo igrali finale. Svjetsko prvenstvo u Katru sam većinom doživio već kao profesor sportskog novinarstva. Radili smo tada vježbe na kolegiju Sportskog novinarstva jer sam smatrao da će to biti prvo i posljednje Svjetsko nogometno prvenstvo koje se održava u jesen kada traje školska, odnosno studentska godina, pa da to treba iskoristiti. Očito sam se prevario jer je vodstvo FIFA-e dodijelilo Saudijskoj Arabiji organizaciju Svjetskog prvenstva. Uglavnom, tijekom Svjetskog prvenstva pokušali smo na fakultetu organizirati vježbe, pratiti natjecanje na portalu i u obliku radijske emisije na što realniji način, kako se prate velika natjecanja u bilo kojoj sportskoj redakciji. Mislim da će studentice i studenti vječno prepričavati dan kada smo pobijedili Brazil. Radili smo, ostali do kasno i poslije završetka pucanja jedanaesteraca čistačica nas je potjerala s fakulteta, ali smo se i dobro zabavili. Naravno, i rezultat je utjecao na naše raspoloženje. To su definitivno trenuci koji se pamte. Tako i ja pamtim te neke emotivne trenutke i velike uspjehe. Na primjer, gdje sam bio kada je Goran Ivanišević osvojio Wimbledon, kada su nam košarkaši igrali finale u Barceloni ili kad smo osvojili zlato u rukometu u Atlanti ili Ateni. U sportskom novinarstvu ipak smatram vrhuncem izvještavanje s nekog velikog natjecanja. Imao sam priliku izvještavati s 20-ak velikih međunarodnih natjecanja. Najviše s rukometnih prvenstava. Pratio sam jednu sjajnu generaciju koja je osvajala medalje. Domagoj Duvnjak jedan mi je od najdražih hrvatskih sportaša, ne samo zbog regionalne pripadnosti. Moj sin zove se Ivano. Jasno je po kome je dobio ime. Rodio se 2012. godine nakon Olimpijskih igara u Londonu koje su bile prve i zasad jedine s kojih sam izvještavao. Imam i stariju kćerku Luciju. Oboje su u sportu, Lucija trenira karate, Ivano nogomet. Usmjeravam ih prema sportu, ali i ukazujem na važnost znanja. Vjerujem da će i njima ostati negdje upamćeno – znanjem do uspjeha. Naravno, tu je i supruga koja dodatno mora potegnuti kada sam odsutan u Koprivnici ili Varaždinu.

No, vratimo se na Olimpijske igre što je za mene kao sportskog novinara bio najveći trenutak u karijeri. Kao dijete, prvo sanjaš da ćeš kao sportaš ići na Olimpijske igre. Kada shvatiš da je to u tvom slučaju nemoguće, počinješ sanjati Olimpijske igre kao novinar. I san mi se ispunjava. I zamislite koja podudarnost. Otvorenje mojih prvih Olimpijskih igara u Londonu na dan moga rođendana - 27. srpnja. To mi je definitivno bio najljepši i najdraži rođendanski party.

Što biste izdvojili kao posebnost sportskog novinarstva? Što treba imati jedan kvalitetan sportski novinar?

Sport su emocije, sport je strast. Sport je i upornost. Sve to treba krasiti i jednog sportskog novinara. Svaki sportski novinar treba imati strast prema poslu, treba biti emotivan jer kako će svojoj publici prenijeti neki emotivan trenutak iz sporta ako i sam to ne prepoznaje. Bez obzira na sve promjene u medijima i novinarstvu kojima smo svjedoci, a mijenja se i sportsko novinarstvo, mislim da te karakteristike trebaju imati sve generacije sportskih novinara. Evo, svi imamo za primjer gledati Antona Samovojsku. Koliko kod njega ima znanja, pripreme, studioznosti, ali prije svega emocija. S koliko emocija proživljava bilo koji sportski trenutak kojemu svjedoči i kako prenosi te emocije na publiku.

Danas svoja znanja prenosite na studente Komunikologije, medija i novinarstva Sveučilišta Sjever. Kako Vas je put doveo do Sjevera te koje su prednosti zbog kojih biste mladima preporučili da na listu svojih izbora fakulteta uvrste upravo Sveučilište Sjever?

Uvijek sam cijenio profesore iza kojih stoji znanje ali i iskustvo u praksi. Spojiti teoriju i znanje s praktičnim iskustvom iz realnog sektora velika je vrijednost. Upravo to smatram velikom dodatnom vrijednošću kompletnog našeg Sveučilišta, počevši od našeg Odjela za komunikologiju medije i novinarstvo jer ipak moje kolegice i kolege najbolje poznajem. Svi smo mi prije dolaska na fakultet imali karijere u medijima, odnosima s javnošću ili nekim povezanim djelatnostima. Mislim da to znanje iz “prethodnog života” prepoznaju i naše studentice i studenti. Ono što nas čini boljima od drugih je individualni pristup prema studentima. Doista, oni nam ne predstavljaju samo broj. Cijenimo svakoga i želimo mu pomoći i za vrijeme studiranja, ali i nakon njega. Volimo reći da jednom kada dođu na Sveučilište Sjever da će to uvijek ostati njihovo Sveučilište. Zato nam je iznimno drago vidjeti ih na raznim događanjima Sveučilišta, poput Dana karijera, da se rado odazovu našim pozivima kao Alumni što također nešto pokazuje. Mislim da Sveučilište Sjever ima ogroman potencijal. Pogledajte u Europi i svijetu, najcjenjenija sveučilišta nisu ona koja su smještena u velikim gradovima, centrima moći, već upravo suprotno. Zašto ne bismo težili da naše Sveučilište bude upravo najprivlačnije mladima u ovom dijelu Europe. Privlačnost ćemo prvenstveno postići kada se počne percipirati kako su naše studentice i studenti itekako konkurentni na tržištu rada, što već sada mogu potvrditi da se događa. Naši Alumni danas ostvaruju uspješne karijere u različitim profesijama. Jednom sam išao na more i prebacivao radijske programe. Na čak četiri kanala prepoznao sam glasove naših bivših studentica i studenata. Drugi uvjet za privlačenje našem Sveučilištu je stvaranje ugodnog okružja. Zamišljam dan, kao sada u ovo proljetno vrijeme, dolazim u naš kampus u Koprivnici, a studentice i studenti kao u velikim američkim kampusima, sjede na travnjaku i čitaju. S knjigom ili tabletom u rukama. Svejedno. Svako vrijeme donosi svoje.

Situacija u medijima nekada i danas. Koliko je mladim novinarima teže ili možda lakše krenuti u svijet novinarstva?

Možda ću se činiti nostalgičnim, ali mislim da sam radio u najboljem vremenu za sportsko novinarstvo. Bili smo svjedoci velikih uspjeha u hrvatskom sportu. Svijet i Europa su postali bolje povezani u svakom pogledu. Niskotarifne kompanije omogućile su nam jeftinija putovanja. Novi mediji su upravo prodirali, svi smo još uvijek u prvom redu koristili sve prednosti novih medija i novih komunikacija. Nije još došlo do općeg zagađenja javne sfere. Redakcije su nas slale izvještavati na velika sportska događanja, više negoli je to recimo bio slučaj kod mojih nešto starijih kolega novinara. Tada su tu privilegiju imali samo novinari iz najvećih redakcija. Danas je opet slučaj puno manje terenskog izvještavanja kod mladih novinara zbog čega su jako uskraćeni u odnosu na moju generaciju. Vlasnici, urednici, shvaćaju kako se posao može odraditi s nekoliko klikova i nekoliko praćenja profila na društvenim mrežama. Danas je sve postalo dostupno. Više će klikova prikupiti neki sportaš golog torza ili sportašica u bikiniju negoli prava novinarska priča ili ekskluzivni intervju s velikim sportašem. I svijet i mediji i odnosi s javnošću su se promijenili. Nekad je novinar koji je izvještavao s Olimpijskih igara imao ekskluzivu, na primjer da je neki sportaš pao na doping testu. Danas je ta vijest s nekoliko klikova dostupna cijelom svijetu i onom koji je potrošio novce za putovanje i izvještavanje izravno s nekog događaja kao i onima koji samo sjede u redakciji i “bulje u ekran”. Ipak, još uvijek dajem prednost izvještavanju uživo s nekog događaja. U prvom redu stječeš neke kontakte i poznanstva, jako važna za novinarstvo, a koji ti mogu biti kasnije korisni. Danas smo svi postali “gutači” medijskog sadržaja. Ne konzumiramo medije više kao u onim skupocjenim restoranima kada ti serviraju slijedove jela, pa ujutro čitaš novine, tijekom dana slušaš radio, a navečer gledaš televiziju. To mi danas izgleda kao ona halapljiva gozba u dvorcima nakon što je na stolu servirana neka divljač i izjedaš sve dok ti ne pukne trbuh. I opet, takvima vječno gladnima medijskog sadržaja možeš ponuditi sadržaj, odnosno više sadržaja tijekom dana. To sigurno iscrpljuje novinare, ali do publike će doći opet sadržaj koji se zna predstaviti na što bolji način i koji pronađe najbolje kanale da uopće dođe do svoje publike.

Nove tehnologije su uvelike utjecale na oba područja Vašeg interesa. Odnosi s javnošću, kao i novinarstvo, doživjeli su velike promjene posljednjih desetak godina. Kako komentirate današnju situaciju u oba područja?

Svake godine sam upravo na velikim natjecanjima i kroz rad u medijima i s medijima bio svjedok kako tehnologija utječe na novinare i na koji način se razlikuju kontakti i komunikacija s ciljanom publikom. Upravo u ovom periodu kojeg ste naveli smatram da su se dogodile i najveće promjene u medijima, a pod utjecajem tehnologije, premda je tehnologija uvijek utjecala na promjene u medijima i njihovoj konzumaciji. Sjećamo se svi onoga iritantnog zvuka kada smo se spajali na internet. Koliko je iritantan bio zvuk kada čujemo da nekome pored nas svakih nekoliko sekundi stiže poruka na skypeu ili messengeru. Izazov je i ono čega se svi najviše plašimo, a to je umjetna inteligencija i koliko će ona utjecati na oba naša područja, ali i na druge profesije. U ovom trenutku ne smatram da je umjetnom inteligencijom ugroženo novinarstvo ili novinarsko izvještavanje. Još uvijek umjetna inteligencija ne može uživo izvještavati s nekog sportskog događaja niti u pisanim, a niti u elektronskim medijima. Još uvijek ne vidim neku radikalnu promjenu u konzumaciji sportskog sadržaja na televiziji. I dalje se plaćaju ogromna televizijska prava. Sportski događaj i dalje pratimo dominantno uživo, ne vraćamo snimke utakmica poput neke emisije na televiziji ili na Netflixu ili na nekom drugom sličnom pružatelju stream usluga. Ne pogledamo za cijelu noć sve utakmice Lige prvaka što primjerice radimo s novom sezonom neke popularne serije.

Koja je Vaša ideja vodilja pri radu sa studentima i što je ono najvažnije što im želite prenijeti?

Mladi bježe od tradicionalnih medija, pronalaze svoje kanale za informiranje i komuniciranje. U tom pogledu i našim studenticama i studentima će biti izazov s pomoću novih medija pronaći svoje kanale i tehnike kojima će privlačiti publiku. Trebaju pogoditi svoju tržišnu nišu. Nekada ni oni sami ne vide od drveta šumu. Ne volim koristiti ove frazeme, ali to najbolje opisuje stanje. Imaju već sada neko područje interesa što ih najviše privlači i o čemu najviše znaju. Njihov hobi, nešto s čime upotpunjuju slobodno vrijeme, može im postati posao. Danas je pomoću društvenih mreža lako pronaći istomišljenike s kojima ćeš podijeliti informaciju ili se udružiti u grupu s istim područjem zanimanja. Idemo prema specijalizaciji s jedne strane, a s druge strane imamo danas novinara koji mora i dobro znati pisati i dobro pričati i dobro fotografirati i snimiti dobar kadar, naravno u svemu prepoznati dobru priču i što je kvalitetnije prezentirati. Slično je i kod odnosa s javnošću. Više je mogućnosti kako privući publiku. Imali smo nedavno kolegu na našem odjelu koji je strastveni ribič. Nagovarao sam ga zbog čega ne bi radio podcaste, vlogove ili bilo koji sadržaj namijenjen njemu sličnima. Radi se o velikoj publici koja po meni nema dovoljno medijskog sadržaja namijenjenog njihovim potrebama i interesima.  Ako je to još uvijek publika koja čita časopise “Ribe i ribiči” onda ne treba ni to zanemariti. Mislim da svatko od nas ima nešto što mu je komparativna prednost u odnosu na druge, a upravo to pokušavamo prepoznati kod studentica i studenata i razvijati njihove kapacitete.

Imate li savjet za današnje studente i mlade ljude pred kojima je izgradnja njihove karijere?

Budite kreativni. Budite strastveni prema onome što radite. Iskažite emocije. Razmislite što trenutno volite raditi. Možda će se vaš stil života i interesno područje s godinama promijeniti, ali ste barem dio ili djelić života radili ono što volite. Loše je kada cijeli život odlazite na posao s grčem u želucu jer negdje osjećate u sebi da nije to ono što Vas određuje i privlači. Nemojte se ustručavati pitati i učiti. Nešto znati nikada neće biti sramota, a može samo biti Vaša prednost. Pronađite koje su Vaše prednosti u odnosu na druge i to iskoristite.