Prof. dr. sc. Magdalena Najbar-Agičić svoju rodnu zemlju zamijenila je Hrvatskom. Završila je formalno obrazovanje u Poljskoj, gdje je i diplomirala na Jagelonskom sveučilištu u Krakovu. MA iz povijesti stekla je u Budimpešti, a doktorirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Moglo bi se reći da me u Hrvatsku dovela ljubav jer sam se, nakon studija u Krakovu i Budimpešti, udala za Hrvata i doselila 1995. godine u Hrvatsku. Slijedilo je učenje jezika, nostrifikacija dotadašnjih diploma i početak profesionalnog rada. Dosta sam brzo svladala hrvatski i počela raditi u izdavačkoj kući Profil kao urednica udžbenika povijesti. Kasnije sam radila i u izdavačkoj kući Srednja Europa, koju sam osnovala 2001. sa suprugom. Ta je izdavačka kuća do sada izdala tristotinjak naslova. U međuvremenu sam se bavila i znanstvenim radom te prevodila brojne knjige i tekstove, uglavnom stručnog i znanstvenog karaktera, ističe prof. dr. sc. Najbar-Agičić s kojom smo popričali o životu u Hrvatskoj, razlikama između njene dvije domovine, njenom znanstvenom radu te kako ju je put doveo do Sveučilišta Sjever.

Rezultat moga bavljenja znanošću bio je doktorat iz povijesti koji sam obranila na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2011. godine, te sam iduće godine izabrana u znanstveno zvanje znanstvenog suradnika. Upravo se tada pokretalo Medijsko sveučilište iz kojeg je proizašlo Sveučilište Sjever. Kako se za početak nastave na studiju novinarstva tražio i nastavnik povijesnih predmeta, ja sam se javila na natječaj i u konačnici sam počela raditi u Koprivnici, prvo honorarno, a nakon izbora u znanstveno-nastavno zvanje docenta i kao stalno zaposlena. S našim sam sveučilištem povezana od samih njegovih početaka i među prvim sam njegovim stalnim zaposlenicima. U međuvremenu sam postala izvanredna, a prošle godine redovita profesorica.

Koje su glavne razlike obrazovnog sustava Poljske, Mađarske i Hrvatske? Ima li ih i što biste izdvojili kao najbolje primjere?

Teško je odgovoriti kratko na to pitanje, tim više što su obrazovni sustavi tih zemalja u međuvremenu mnogo puta doživljavali promjene. Razlika ima, no rekla bih da nisu velike, s obzirom na to da sve te zemlje baštine mnogo iz zajedničke srednjoeuropske tradicije, recimo iz Austro-ugarskog sistema.

Mogu spomenuti da je u Poljskoj u međuvremenu na snazi bio reformirani sustav koji je, sistem sličan hrvatskom, osmogodišnju osnovnu školu i četverogodišnju (ili trogodišnju strukovnu) srednju školu zamijenio šestogodišnjom osnovnom školom i trogodišnjim ciklusima niže i više srednje škole (što daje ukupno istih 12 godina školovanja, ali se u njemu ujednačena – prema istom programu – naobrazba produžavala za deveti razred), no ta je reforma prije nekoliko godina povučena i stvari su vraćene na prethodno stanje. To je bilo sukladno politici tada vladajuće ekipe koja je cijenila „tradicionalno“. O svemu tome se u Poljskoj vode vruće rasprave, a kao jedan od argumenata koji se koristi u prilog „reformiranog“ sistema jesu prilično dobri rezultati PISA istraživanja (međunarodnog istraživanja đačke pismenosti u jeziku, matematici i prirodnim znanostima) poljskih učenika i kontinuirani napredak postizan tijekom 20 godina kada je onaj sustav bio na snazi.

Kada se javio Vaš interes za povijest?

Uvijek sam bila odlikašica u školi, puno me toga zanimalo. U srednjoj školi sam išla u matematičko-fizički razred, a ipak sam se na kraju odlučila za studij povijesti. Iako mi ni matematika ni fizika nisu predstavljale problem, nekako mi je povijest bila zanimljivija. Možda je određenu ulogu u tome igrao tadašnji povijesni trenutak: bila je 1989. godina, pred mojim su se očima događale velike političke i društvene promjene koje su vezane uz pad komunističkih režima. Iako – da se tako izrazim – pronalaženje svoga mjesta u ovom zanimanju kojim se danas bavim nije uvijek bilo lako, nisam zapravo nikada požalila zbog svog odabira. A najviše cijenim što povijest daje mogućnost razumijevanja društva oko nas.

Danas je Vaš glavni znanstveni interes baziran na teme povijesti Hrvatske i Srednje Europe u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata. Zašto baš taj period?

Kao gimnazijalka obožavala sam srednji vijek, čak i za vrijeme studija činilo mi se da je to razdoblje koje je najviše privlačno. Međutim, kad sam se počela ozbiljnije baviti znanošću postalo je jasno da je upravo suvremena povijest najizazovnije polje istraživanja: mnogo je arhivskog gradiva još uvijek netaknutog rukom i okom istraživača i mnogo je tema koje tek čekaju svoju znanstvenu obradu i rasvjetljavanje. Moja doktorska disertacija odnosila se na povijest hrvatske historiografije, dakle povijesne znanosti, nakon Drugoga svjetskog rata.

Bavite se i poviješću novinarstva u poratno doba. Koja su još polja Vašeg interesa?

Bavljenje poviješću novinarstva bila je već izravna posljedica toga što sam na Medijskom, a kasnije Sveučilištu Sjever, počela predavati povijest novinarstva. Mnogo se toga ima još za istražiti u vezi povijesti medija i novinarstva u Hrvatskoj, a rezultati tih istraživanja doprinose obogaćivanju nastave. Rado potičem studente koji rade na završnim i diplomskim radovima pod mojim mentorstvom da se pozabave nekom temom vezanom uz istraživanje starih novina. To je dosta zahvalno, jer je dio njih digitaliziran i dostupan za istraživanje preko interneta. Takvi radovi daju mogućnosti uvida u to kako su izgledale novine prije 70, 50 ili 30 godina, ali i otkrivaju sliku tadašnjeg života.

Pored povijesti novinarstva u posljednje vrijeme mnogo pažnje posvećujem istraživanju raznih manifestacija prisutnosti povijesti u javnom prostoru, politika povijesti i tome slično. Smatram da je taj aspekt povijesti društveno iznimno važan, a njegovo razumijevanje ključno za buduće novinare, pa sam stoga predložila za program diplomskog studija komunikologije, medija i novinarstva kolegij posvećen tome, te ga danas predajem studentima.

Aktivni ste i na popularizaciji povijesti.

Može se tako reći. Vezano uz to spomenula bih Festival povijesti „Kliofest“ koji se održava u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu već deset godina. To je jedna od najvećih manifestacija promocije povijesnih znanosti u Hrvatskoj. Bila sam među inicijatorima i od početka radim na njegovoj organizaciji.

U Hrvatskoj živite dugi niz godina. Možete li istaknuti neke ključne kulturološke razlike Poljaka i Hrvata?

Živim u Hrvatskoj već dvadesetdevetu godinu, zapravo – to je više nego pola moga života. Razlike između Poljske i Hrvatske nisu toliko velike. Nekada su me ljudi često znali pitati jesam li se navikla na život u Hrvatskoj. Tada sam u šali odgovarala: „Da, već prelazim na crvenom“. Moram priznati da mi je u početku to bio problem. Dolazila sam do pješačkog prijelaza; gori crveno; nema auta, pa svi prelaze, a ja stanem i čekam zeleno. Osjećala sam se čudno i s vremenom sam se počela ponašati kao i drugi (to je nepedagoški, što govorim…). Možemo reći da taj primjer ilustrira jednu generalnu razliku: u Poljskoj se uglavnom mnogo ozbiljnije pristupa propisima i zabranama. To je vjerojatno odraz razlike između sjevera i juga.

Ima li nešto što Vam posebno nedostaje iz Vaše rodne zemlje?

Ono što čovjeku najviše nedostaje su dragi ljudi koji su daleko, ali i ta udaljenost nije tako strašna (od Zagreba do moga rodnoga grada u jugoistočnoj Poljskoj – Krosna – nije mnogo dalje nego do Dubrovnika), a u današnje je vrijeme moguće biti u stalnom, svakodnevnom kontaktu putem interneta i na druge načine. Tu i tamo poželim neku specifičnu vrstu hrane, koja nije lako dostupna u hrvatskim prodavaonicama. U današnje doba globalizacije, interneta i Europske unije uglavnom nema problema imati pristup poljskim medijima i kulturi, pratiti vijesti i tako dalje. Također, spomenut ću da u Zagrebu postoji Poljska kulturna udruga „Mikolaj Kopernik“, u kojoj aktivno djelujem. Bila sam dva mandata njezina predsjednica, a sada sam potpredsjednica. Okupljamo se jednom ili čak više puta tjedno, radi razgovora ali i organizirajući predavanja, izložbe i slično. To svakako pomaže da se ne zaboravi jezik, na kojem inače ne bih imala priliku često razgovarati.

U Vašem ste radu i dalje povezani jednim dijelom i s Poljskom, pa ste tako za promociju poljske kulture odlikovani od strane ministra kulture Republike Poljske. 

Kao što sam već spomenula, godinama sam se bavila prevođenjem s poljskog (i u posljednje vrijeme prevela sam – po mome mišljenju – važne poljske knjige o Hrvatskoj). Aktivna sam oduvijek na promociji poljske kulture. Zbog toga sam dobila odlikovanje „Zaslužan za poljsku kulturu“. To je opet, na neki način prirodno došlo, ali uvijek je lijepo kad netko i na taj način nagradi vaš angažman.

Moje poljsko podrijetlo i poznavanje poljske povijesti omogućuje mi da i u svojim znanstvenim istraživanjima mogu primijeniti komparativni pristup, uspoređujući hrvatsku i poljsku povijest. Komparativni pristup daje dodatnu dimenziju slici povijesti koju donose detaljna arhivska istraživanja. Također, mnogo surađujem s poljskim kolegama-istraživačima.

Redovita ste profesorica na Sveučilištu Sjever, Odjelu za komunikologiju, medije i novinarstvo. Što biste istaknuli kao glavnu prednost Sveučilišta Sjever i studija Komunikologije, medija i novinarstva u usporedbi s ostalim srodnim studijima?

Kao profesorica Sveučilišta Sjever mogu svakako potvrditi da se nastavnici našeg sveučilišta, a i drugi zaposlenici jako trude oko studenata. Studenti nisu samo broj već se pristup njima nastoji personalizirati. Mlado smo sveučilište i svi su puni entuzijazma.

Koja je Vaša ideja vodilja pri radu sa studentima i što je ono najvažnije što im želite prenijeti?

Voljela bih studentima prenijeti radoznalost i želju za boljim razumijevanjem svijeta oko nas. Mislim da je povijest za to ključna. Nemoguće je shvatiti kompleksne probleme suvremenog svijeta bez poznavanja njihove geneze. Nastava povijesnih predmeta tijekom studija vremenski je ograničena. No, njezin je zadatak da bude poticaj studentima da i sami potraže potrebna znanja.

Imate li savjet za današnje studente i mlade ljude pred kojima je izgradnja njihove karijere?

Mislim da je za mlade ljude važno da budu svjesni kako su važni ne samo za najuži krug rodbine i prijatelja, već i za širu zajednicu, a iz toga proizlazi i određena odgovornost. A na putu prema ostvarenju karijere u bilo kojem području trebaju biti ustrajni. I puno čitati.