Naslovni izv. prof. dr. sc. Željko Krušelj s Odjela za komunikologiju, medije i novinarstvo Sveučilišta Sjever doktorirao je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje je i diplomirao komparativnu književnost i povijest, Uz to, diplomirao je i novinarstvo na Fakultetu političkih nauka, današnjem FPZG-u, tako da se kroz njegovu karijeru isprepliću povijest i novinarstvo. Imali smo prilike popričati o njegovom novinarskom i znanstvenom putu, medijima, Sveučilištu Sjever i njegovoj Koprivnici.

Spadam među one koji su imali tu sreću da su u karijeri mogli objediniti dvije domene koje su ih oduvijek najviše interesirale, u mojem slučaju povijest i novinarstvo. Čak se i ona treća, književnost, u to jako dobro uklopila jer mi je proširila obzore opće kulture. Iz toga se nameće logični zaključak da je najvažnije u karijeri kad se baviš onim što istinski voliš i u čemu pokazuješ mjerljive rezultate. Tada ti ništa nije teško i ne tražiš svakovrsna opravdanja za probleme i eventualne neuspjehe.

Konkretno, novinarstvom sam se počeo ozbiljnije baviti još od 1975., dakle kao gimnazijalac. Brzo sam shvatio gdje ću tražiti posao, jer sam tijekom studija bio i pokretač koprivničkog omladinskog lista LOK. Diplomiravši 1982. na oba fakulteta, kraće sam vrijeme bio profesionalni novinar Poleta, da bi zatim karijeru gradio u najvažnijim visokotiražnim hrvatskim tiskovinama: reviji Arena, političkim tjednicima Danas i Nedjeljna Dalmacija te dnevnim listovima Vjesnik i Večernji list. Kasnije sam to zaokružio uredničkim, kolumnističkim i direktorskim poslovima u Podravskom listu i Glasu Podravine. Dakle, profesionalno sam se novinarstvom bavio više od tri desetljeća, prošavši sve od reportera i dopisnika pa do glavnog urednika i direktora, a nikad nisam ni prestao pisati za medije. Od novinarstva se naprosto ne možete “izliječiti”. Ne bih to ni pokušavao.

Već je iz vašeg popisa redakcija vidljivo da ste u hrvatskom novinarstvu ostavili zapaženi trag. Koji je od tih medija bio najvažniji na vas?

Za moje je novinarsko sazrijevanje najvažniji bio politički tjednik Danas, gdje sam u potpunosti svladao zanatske vještine i dosegnuo prestižni status komentatora. U Danasu sam dobio priliku, i to kao prvi u hrvatskom medijskom prostoru, u potpunosti se posvetiti praćenju historiografskih zbivanja. Jugoslavensko političko rasulo 1980-ih godina započelo je upravo historiografskim sukobljavanjima, tako da sam imao mogućnosti iz tjedna u tjedan pratiti sve što se tu događa i često zbog znanstvenih skupova, intervjua, arhivskih istraživanja ili novih knjiga putovati po cijeloj bivšoj federaciji. Gotovo da i nije bilo važnijeg povjesničara i publiciste s kojim nisam bio u kontaktu ili barem u nekoj polemici. Puno se toga zanimljivog događalo i kasnije u Večernjaku, gdje sam uz daljnje praćenje historiografije bio politički analitičar i kolumnist, često i putujući po svijetu u potrazi za atraktivnim temama. Glavnina je toga opisana 2018. u mojoj dijelom i biografskoj knjizi Zatočenici paralelnih povijesti.

Dio ste Sveučilišta Sjever od njegovih početaka. Bili ste pet godina i pročelnik Odsjeka za komunikologiju, medije i novinarstvo. Zašto Sveučilište Sjever?

Budući da sam i tijekom zagrebačke novinarske karijere živio u svojoj Koprivnici, jer mi je to autorski rad omogućavao i puno prije internetskih vremena, jednog sam se lijepog jutra, kao u bajci Trnoružica, probudio s Medijskim sveučilištem u gradu. Shvatio sam da je to prilika za novu karijeru, ovoga puta znanstvenu, kakva se ni pod koju cijenu ne propušta. Još u mladosti sam, naime, bio dio Poletovog tima koji je diljem Hrvatske mladim novinarima održavao novinarske tečajeve. Predavanja su mi uvijek ležala, a nije mi bilo teško okončati i doktorski studij na matičnom Filozofskom fakultetu, tim više što sam dio formalnih poslijediplomskih obveza riješio još sredinom 1980-ih godina. Doktorirao sam 2015., i to disertacijom o Poletu, što se uklapalo u poželjnu domenu povijesti hrvatskih medija. Na tu sam temu objavio i podeblju knjigu, a sada pripremam i njeno ponešto prerađeno izdanje.

Poslije je na objedinjenom Sveučilištu Sjever sve išlo svojim tijekom, znanstvenim i znanstveno-nastavnim napredovanjem do današnjeg statusa naslovnog izvanrednog profesora. Iako mi početna namjera nije bila postati pročelnikom Odsjeka, ponosan sam na ono što sam s kolegicom Gordanom Tkalec, pročelnicom Odjela, u petogodišnjem razdoblju napravio u profiliranju i razvoju Odjela za komunikologiju, medije i novinarstvo.

Kada biste morali mladima dati savjet kako izabrati studij koji će ih pripremiti za budućnost, koje kriterije biste izdvojili kao najvažnije? Ispunjava li Sveučilište Sjever te kriterije?

Savjeti danas baš i nisu na cijeni. Istine radi, i meni su desetljećima unazad savjetovali da od Filozofskog fakulteta i Politologije nema koristi i da mi je puno pametnije upisati “opipljivije” pravo ili ekonomiju. No, poslušao sam svoje srce i instinkte. Nisam požalio, a kad mi je bilo teško nisam se zbog odabira mogao ni ljutiti na nekog drugog.

Dakle, studiranje novinarstva i komunikologije ponajprije podrazumijeva volju za obavljanje toga posla. Neki s pravom kažu da to zapravo i nije radno mjesto, već životni poziv. Drugim riječima, nije to uredski i administrativni posao, nego nešto jako dinamično, na trenutke i zahtjevno, gdje nema tipičnog radnog vremena. Novinar stalno uči i stalno se zanatski usavršava, prati sva društvena zbivanja, snalažljiv je, prodoran i nikad nema privilegiju “isključiti” svoj mozak. Nije manje važno ni to da mora imati kritički i analitički  pogled na svijet, s obzirom na to da nema zanimanja kojem okolina, pogotovo moćnici svih vrsta, u većoj mjeri ne pokušavaju “prodati” svoje poglede i sebične interese.

Sveučilište Sjever pokušava te spoznaje ugraditi u studentsko obrazovanje, u čemu su pogotovo važni razni praktični izborni kolegiji. Upravo tu vidim mogućnosti još većeg nastavničkog angažmana. Urednik u bilo kojem mediju neće mladog novinara pitati poznaje li nastavno gradivo, već će tražiti da se snađe na terenu, razumije važnost informacija koje je prikupio, žurno napiše ili snimi svoj prilog, po potrebi ga montira i emitira.

S obzirom na vaše dugogodišnje iskustvo u medijima, možete li usporediti situaciju nekada i danas? Kakva je budućnost medija?

Ogromne su razlike između vremena u kojem je moja generacija sazrijevala i digitalnog vremena u kojem danas živimo. Neću kazati ništa novo ako ustvrdim da je danas sve u brzini i kompjuterskim vještinama. Važno je biti prvi, prije brojne konkurencije. Na detalje i finese se ne gleda, sve se ispravlja i nadopunjuje u hodu. U našoj je mladosti sve bilo obrnuto, a glavnina je energije odlazila na pripremu što kvalitetnijih i sadržajno zaokruženijih tekstova. U redakcijama smo imali i lektore i redaktore, što je nakladnicima danas često preveliki trošak.

Imam, ipak, jednu veliku pohvalu mladim novinarima. Mi smo nekada bili uvjereni kako puno radimo, a danas oni koji doživljavaju novinarstvo kao životni poziv zbog manjeg broja novinara u redakcijama, a i više platformi za koje pripremaju svoje tekstove, moraju raditi još više. Time se djelomično opravdavaju i greške koje pritom čine.

Jeste li se u svom radu puno susretali s preprekama, kočnicama, zidovima, odnosno s nekim oblikom cenzure?

Nema novinara kojemu to nije povremena profesionalna realnost. Jasno, u demokraciji nema formalne cenzure, ali zato ima jako puno pritisaka političara, oglašivača i raznih “prodavača magle”, posljedica čega je nerijetka autocenzura. Ono što me posebno zabrinjava je što ima i više izvora takvih pritisaka nego u nedemokratska vremena. Tada je mahom bila samo opreka političar – novinar pa tko koga nadmudri. Mi novinari smo na kraju tog nedemokratskog razdoblja bili pobjednici, no nismo imali vremena za slavlje jer su se ubrzo promijenili i država i sustav i tehnologija. Sada je u tijeku ista bitka, ali s perfidnijim protivnicima.

Koliko nas mediji zaista informiraju, a koliko “oblikuju” naša mišljenja u skladu s političkim potrebama? Jesu li, i koliko, moderne tehnologije doprinijele novinarskom poslu? Koje su posljedice?

Ne postoji potpuna objektivnost niti jedna i jedina “istina”, tako da mediji paralelno i informiraju i oblikuju mišljenja najšire javnosti. Bitno je samo da to ne bude sukladno nečijim prepoznatljivim političkim interesima. Dobar novinar služi samo javnosti. Ne smije podlijegati pritiscima. Doduše, u praksi to i nije baš jednostavno, ali opravdanja za služenje nekome i nečemu ne smije biti.

Ti moralni aspekti novinarstva nisu toliko vezani uz moderne tehnologije, iako je povremeno zbog ubrzanja radnih procesa lakše objasniti neka profesionalna posrtanja.

Autor ste i respektabilne brojke kolumni te povijesnih monografija objedinjenih u više knjiga. Koliko vam je pisanje važno?

U karijeri sam napisao više od 5000 tekstova, od čega su gotovo polovica komentari i kolumne, ponajviše u Večernjaku i Glasu Podravine. Dio njih je prikupljen u tri knjige političkih kozerija, a za ovu godinu pripremam i četvrtu. No, meni su u znanstvenoj karijeri važnije knjige historiografskog sadržaja, kakvih sam, dijelom i kao koautor, objavio desetak. Neki mi naslovi zbog pomanjkanja vremena tek čekaju realizaciju. Dakle, pisanje je bilo i ostat će temeljni smisao mog opstojanja.

Koje bi životne mudrosti podijelili i sa studentima?

Nisam zagovornik velikih misli i premudrih savjeta. Naše je življenje u subjektivnom osjetu ubrzanja vremena previše komplicirano i neizvjesno da bi se mogli voditi nekim preciznim scenarijem i vječnim mudrostima, pogotovo u društvu koje se zbog interesa političkih elita ubrzano odriče svih svojih vrijednosti. Zato ostaje tek spoznaja da postoje profesionalne i moralne norme za čije kršenje i zaobilaženje nema opravdanja. Svatko je odgovoran isključivo za sebe.