Ne postoje recepti za uspjeh, postoje amplitude u kojima i pad može postati korak naprijed, bitno je znati kamo smo krenuli i kako do toga želimo doći, ističe izv. prof. dr. sc. Lidija Dujić koja je studirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, diplomirala na jugoslavistici, a doktorirala na kroatistici te oduvijek namjeravala biti profesorica. Danas je upravo to, izvanredna profesorica na Odjelu za komunikologiju, medije i novinarstvo Sveučilišta Sjever.

Stjecajem okolnosti, radila sam u cijeloj obrazovnoj vertikali – od djece predškolske dobi u Učilištu ZeKaeMa, preko učenika osnovne škole i gimnazije kojima sam predavala hrvatski jezik ili teatroloških kolegija za studente Učiteljskog fakulteta u Zagrebu i Umjetničke akademije u Osijeku do kolega nastavnika za koje sam pripremala različite programe stručnog usavršavanja kao urednica edukativnih izdanja. Dakle, po zvanju i zanimanju uvijek profesorica, potom urednica, a uz to i književnica.

Radili ste i kao scenaristica radijskih i televizijskih serijala, kao ilustratorica, a Vaše djelovanje seže i u kazališnu umjetnost. Kako je izgledao put razvoja Vaše karijere?

Moj je prvi izbor uvijek bio biti profesorica pa su i svi ostali angažmani bili s time povezani. Kako sam doktorirala na hrvatskim književnicama, pripremala sam najprije dvadesetak emisija o njima za „Književni utorak“, zatim esejističke priloge za „Oglede i rasprave“ (prvog i trećeg programa Hrvatskog radija), nakon toga i scenarije dokumentarnih televizijskih filmova. Što se tiče ilustriranja i kazališta, oni su se (očito) pojavili kao kontrapunkt toj silnoj količini tekstova kojom sam se bavila. Sunčana Škrinjarić – o kojoj sam također napisala scenarij za televizijski film, a u suautorstvu s Ludwigom Bauerom i memorabilije „Knjiga o Sunčani i Severu“ prema kojima je postavljena i kazališna predstava – objasnila bi to ovako: „Čistila sam se od riječi.“ Konkretno, bavila sam se desetak godina vizualnim teatrom, a ilustrirala sam i dvije slikovnice na tragu iste ideje: utvrditi opseg i granice riječi! Pitanje jezične ekonomije bilo je ključno i u mojim autorskim knjigama za djecu („Bajka iz plićaka“ i „Plagva“). Ovako naknadno, izgleda sve puno povezanije nego što je zaista bilo – željela sam svakako raditi u školi, naučiti u praksi ono što se ne može naučiti na studiju, a onda graditi vlastitu priču: kompetentno, kreativno i autentično. Konačno, i obje moje književne studije („Ženskom stranom hrvatske književnosti“ i „Zovu ih književnicama“) nastajale su dugogodišnjim prikupljanjem, istraživanjem i oblikovanjem građe koja je bila ne samo rasuta nego i nedostupna.

Predavali ste na nekoliko visokoobrazovnih institucija, a danas ste izvanredna profesorica na Sveučilištu Sjever. Kakav je rad sa studentima? Primjećujete li da se generacije mijenjaju?

Generacije se naravno mijenjaju, imaju pravo biti drugačije i očekivati od sustava da im se kontinuirano prilagođava. Vjerujem da su studenti ključna karika visokoškolskih institucija – unose svjež pogled i nova iskustva u obrazovne procese sklone petrifikaciji. Bez namjere da bilo što generaliziram, ostat ću na našem Odjelu za komunikologiju, medije i novinarstvo i postaviti banalno retoričko pitanje: postoji li kolegij za koji je moguće deset godina koristiti iste prezentacije? Nadam se da ne postoji! Ne moramo svi biti jednako entuzijastični, ali zahvalna sam svojim studentima, između ostalog, i zato što me njihov interes za moje kolegije motivira na to da teorijske materijale kontinuirano ažuriram recentnijim primjerima iz medija.

Sveučilište Sjever jedno je od najmlađih javnih sveučilišta u RH. Zbog čega biste mladima koji su pred izborom svog daljnjeg obrazovanja preporučili da izaberu upravo Sjever?

Znam da zvuči kontradiktorno, ali hrvatska akademska zajednica ne raduje se baš konkurenciji, štoviše – nerijetko „tradicijom“ brani inerciju pa su „stara“ sveučilišta navodno bolja zato što već postoje ili se nalaze u velikim gradovima. Decentralizacija sveučilišta kao i fleksibilizacija rada tek se formalno podržavaju. Osjetili smo to metodom vlastite kože i svi mi koji smo došli na Sjever (tada Medijsko sveučilište) vjerujući kako nova institucija ima priliku za „čist“ početak. No, ono što me kontinuirano ohrabruje jesu studenti – povjerenje koje su iskazali novoj instituciji koja je došla k njima; osobito velik broj izvanrednih studenata koji je već radio u lokalnim/regionalnim medijima. Ne želim ništa romantizirati, ali od tih prvih generacija potječe „obiteljska“ atmosfera; jednako izazovna onima koji su već u struci, kao i onima koji se tek za nju pripremaju. Najviše priznanja i zahvala za takav pristup iskazuju nam studenti na obrani svojih kvalifikacijskih radova. Dakle, naši su nam studenti najbolja preporuka!

Kakve su današnje generacije kada je riječ o umijeću komuniciranja i izražavanju?

S obzirom na to da su doslovno rođeni na/sa zaslonima, pismeniji su tehnološki nego jezično. Treba ih uglavnom navesti da to osvijeste. Dogodilo se više puta na nastavi da su slušajući jedni druge dok su izlagali svoje seminarske/istraživačke radove pitali kada će i oni naučiti tako pisati. Dakle, prepoznaju dobre primjere, ali puno lakše prihvate i oponašaju dominantne matrice publicističkog stila: leksički iritantnog i uopće slabo pismenog. Bojim se da ni bolonjski koncept ispitne literature ne ide tome u prilog – kako očekivati bolje jezične kompetencije od onih kojima ste utvrdili broj stranica za svaki kolegij? Ekstaza komunikacije koju živimo prokazuje se svakodnevno kao izgovor za nekomunikaciju; posljedično su metastazirale i različite vrste (ne)pismenosti: jezična, matematička, medijska, financijska…

Vaše izražavanje seže i u poeziju. Izdali ste nekoliko zbirki. O kojim temama progovarate kroz stihove?

Objavila sam četiri knjige poezije („Suhozid“, „Agavine kćeri“, „Plastron, osrčje“ i „Dormitorij“). Riječ je o izrazito slikovitim i kompleksnim tekstovima koji se doduše mijenjaju iz knjige u knjigu, ali kako piše kritičar Davor Šalat, njihova je „poetska osebujnost“ tolika „da bismo vrlo vjerojatno mogli razaznati pjesmu Lidije Dujić i bez njezina imena uz nju“. Poeziju držim nekom vrstom mentalne higijene, ne želim biti hermetična, ali zanima me koliko jezik još uopće može biti autentičan u kreiranju takvih svjetova, a da pritom ostane i komunikativan i začudan. Nije jednostavno, zato ništa ne požurujem, registriram one punktove stvarnosti koje smatram pjesnički potentnima – mogla bih reći da puno duže radim na bilješkama nego na konačnim stihovima.

Koliko su vam važne knjige? Odakle crpite inspiraciju?

Knjige su mi jednako važne kao i važni ljudi u životu – uvijek imam previše knjiga i premalo polica, uvijek posuđujem u knjižnicama knjige koje sigurno negdje imam i uvijek sastavljam popise knjiga koje moram pročitati ili kupiti; i za godišnji odmor najprije osiguram „metar knjiga“. Unatoč dugom čitateljskom stažu, ta „glad“ za knjigama ne jenjava, eventualno se mijenja – od dječje ideje kako pročitati cijelu knjižnicu, preko top-liste najboljih knjiga koje smo još u gimnazijskim danima beskompromisno branili, a u studentskim naučili prešućivati, do vlastitih modela čitanja. Ukratko, danas čitam više publicistiku nego beletristiku, povremeno imam priliku urediti dobre književne naslove, a mogu si baš i napisati ono što bih željela čitati. Usudila bih se reći da je više u pitanju hranidbeni lanac nego inspiracija.

Vratimo se još malo na obrazovni sustav i njegovu kvalitetu. Što mislite da bi se trebalo promijeniti ili unaprijediti kako bi studenti po završetku studija bili što spremniji za tržište rada?

Ne postoji školovanje niti postoje diplome koje nas čine stručnjacima „zauvijek“. Studij je tek priprema, skeniranje struke u kojoj možemo opstati pod uvjetom da s diplomom nismo podvukli crtu. Pritom mislim da su manje važni vanjski imperativi poput promjenjivog tržišta rada; odnosno – važnijom smatram potrebu da na svom poslu budemo „adekvatni“, dakle: otvoreni, inkluzivni, proaktivni. Bez obzira na političku i socijalnu dinamiku, dobri profesori i dalje su nezamjenjiv temelj kvalitetnog obrazovanja.

Kada biste usporedili svoje vrijeme studiranja i današnje što biste izdvojili kao prednosti ili nedostatke pojedinog razdoblja?

Kada razgovaram sa svojim kolegama sa studija, od kojih su mnogi zaposleni i u medijima i u obrazovnim institucijama, uočavamo da je velika razlika u pojmu „perspektive“ kojom nove generacije uopće ne raspolažu. Studirali smo drugačije, „hvatali“ bilješke i sve obavljali „pješice“, ali to je istodobno podrazumijevalo i vrlo intenzivnu socijalnu interakciju; doslovno, bilo je vremena za sve. Uglavnom, pamtim to kao jedno od ljepših razdoblja u životu. Najveća razlika koju vidim kod svojih studenata – osim samog studiranja za koje je dovoljan mobitel dok smo mi „živjeli“ u knjižnicama – jest u tome što su nekako praktičniji, bez velikih iluzija i očekivanja, shvaćaju da je diploma tek jedan od alata kojim mogu tražiti bolji posao od onoga koji trenutno rade. Da, to što gotovo svi studenti nešto rade za vrijeme studija, najveća je razlika u odnosu na vrijeme kada sam studirala, a sjećam se tek jednog kolege koji je povremeno radio noću kako bi mogao financirati studij u Zagrebu. Teško je govoriti o prednostima ili nedostacima u toliko promijenjenim okolnostima, ali voljela bih vjerovati da će i naši studenti pamtiti svoj studij po svemu onome za što smo ih pokušali pripremiti.

Koja je Vaša ideja vodilja pri radu sa studentima i što je ono najvažnije što im želite prenijeti?

Svela bih to na dva aspekta: prvo, želim da se svi studenti osjećaju dobro na mojoj nastavi, bez obzira na to za koju su ocjenu zainteresirani; i drugo, želim ih potaknuti da rade za sebe i na sebi. Recimo ovako: volim držati vježbe jer su one najdirektniji oblik komunikacije sa studentima – upoznam svakog imenom i prezimenom, pratim kako napreduju, ohrabrujem da ono što su naučili na nastavi pokušaju još na studiju kapitalizirati i izvan učionice… Koliko to studenti dobro razumiju i prihvaćaju, potvrđuju (i) mailovi koje mi šalju neovisno o evaluacijama – imam već cijelu zbirku, neću sada nikoga citirati, spomenut ću tek da redovito pohvaljuju takav pristup, kvalitetnu dvosmjernu komunikaciju, priliku da se čuje i uvaži njihov glas, način na koji su vježbe strukturirane, a što od njih traži različite vještine. Znam da mi svi ne vjeruju kada im prvi put kažem kako ne dopuštam jedino da odu s mog kolegija isti kao što su na njega došli, ali ne odustajem: služim se različitim strategijama „nagovaranja“ dok svi ne počnu raditi.

Imate li savjet za današnje studente i mlade ljude pred kojima je izgradnja njihove karijere?

Nisam sklona dijeliti savjete čak ni vlastitim studentima, draži su mi primjeri dobre prakse koji na našem studiju potvrđuju da unatoč dominantnim tonovima (crnog, žutog i ružičastog) postoji i kvalitetno profesionalno novinarstvo – za koje se vrijedi obrazovati! Ne postoje recepti, postoje amplitude u kojima i pad može postati korak naprijed, bitno je znati kamo smo krenuli i kako do toga želimo doći.