Izv. prof. dr. sc. Petar Kurečić sudjelovao je na međunarodnom energetskom forumu, Energija Mediterana 2020. – Mediteran i energetska sigurnost, koji se održao u Splitu 24. srpnja, u organizaciji Instituta za europske i globalizacijske studije iz Splita, uz potporu dionika iz tijela državne i lokalne vlasti te energetskog sektora. Kao izlagač u drugom panelu, pod nazivom Mediteran i geopolitika energetske sigurnosti, prof. Kurečić je izložio problematiku ruskog-turskog odnosa na istočnom Mediteranu te poziciju hrvatskog LNG terminala u perspektivi budućih putova dobave plina u Europu.

Prenosimo izjavu prof. Kurečića o navedenoj problematici:

Odnos Rusije i Turske, izuzetno strateški važan, prelama se ponajviše na istočnom Mediteranu, a posebice u Siriji i Libiji. Radi se o teškom i de facto suparničkom odnosu, koji se pretvara u „partnerski“ samo kada postoji viša sila koja obje strane tjera na velike ustupke, pri čemu je Turska ipak u podređenom položaju. Sama činjenica da je Turska i dalje članica NATO saveza, a usprkos SAD-u kupuje rusko oružje i plin te taj plin pomaže transportirati prema daljnjim tržištima (plinovod Turski tok je uvelike zamijenio nikad realizirani Južni tok) dovoljno govori o složenosti odnosa u istočnom Mediteranu i tzv. južnom krilu NATO-a. Postavlja se stoga pitanje koliko dugo ovakav odnos može trajati, pri čemu SAD neće stajati po strani i dopuštati daljnje širenje utjecaja Rusije. Pritom se ovaj odnos dakako ne odražava samo na „hard security“ nego i na energetsku sigurnost i ilegalne migracije.

LNG Terminal na našem otoku Krku, koji bi trebao početi s radom tijekom iduće godine, može se smatrati zamjenskim putem dobave plina, kako bi se osigurala što veća diversifikacija opskrbe Hrvatske i srednje Europe, a sve u skladu s energetskom politikom Europske unije. No s druge strane, ovaj terminal ne može se smatrati sredstvom koje će smanjiti ovisnost o ruskom plinu na minimum nego samo kao jedna „kockica u slagalici“. Osim toga, Rusija si, s izobiljem energenata na svjetskom tržištu i njihovim niskim cijenama ne može dopustiti da ikome uskraćuje plin i naftu iz neekonomskih razloga. Sukladno tome, svi novi LNG terminali u srednjoj Europi djeluju više kao dugoročni „osigurači“ i kao podržavanje primarno američkog i katarskog plinskog biznisa, pri čemu tranzitne države, poput Hrvatske, na transportu plina mogu zaraditi, što je dakako pozitivno.