"Budite uvijek otvoreni za učenje, empatični prema drugima i hrabri u slijedu svojih uvjerenja."

Izvanredni profesor na Odjelu za komunikologiju, medije i novinarstvo Sveučilišta Sjever dr. sc. Nikša Sviličić, svojom biografijom izaziva veliki respekt. Trostruki doktor znanosti koji je od malih nogu krenuo impresivno u svoj obrazovni put završivši dvije osnovne i dvije srednje škole, paralelno studirajući na tri fakulteta, a kasnije i na tri doktorska studija, i cijelo to vrijeme na svim studijima među 1% najboljih studenata u generaciji. Čovjek koji iza sebe ima iznimnu znanstvenu ali i bogatu i uspješnu umjetničku karijeru, profesor od kojeg studenti s radošću uče i upijaju znanja i iskustvo, otkrio nam je koliko je ukupno ispita morao u svom životu položiti, što uvijek ima u svom automobilu, koliko se priprema za pojedino predavanje kao i kojih pet savjeta bi uputio studentima i mladima pred kojima je tek stvaranje njihove karijere.

Još od malih nogu bio sam radoznalo dijete pa su to roditelji prepoznali i usmjeravali me na više „kolosijeka“ interesa. Ipak, nekako sam znao da su moji uži interesi vezani za proučavanje prirode komunikacija društvenih interakcija, posebice povijesti umjetnosti, interpersonalne komunikologije, književnosti (s naglaskom na realizam i modernu) i filma. Na tom tragu upisao sam 1990. godine istovremeno tri četverogodišnja studija i to: Akademiju dramske umjetnosti, Filozofski fakultet i Fakultet političkih znanosti. Završio sam ih paralelno i u roku, kasnije je uslijedio magisterij znanosti, a potom i tri doktorata iz oblasti komunikologije, filmologije i informacijskih znanosti. Od upisa na fakultete, do završetka sva tri doktorata ukupno sam morao položiti točno 137 ispita. Sad kad se sjetim svega toga izgleda mi poprilično stresno, tim više što sam imao austrougarski „strahlung“ i bio zaista odgovoran, savjestan i vrijedan student. To je bilo vjerojatno zbog toga što me uistinu izuzetno zanimalo sve ono što sam studirao i bio sam žedan čitanja, učenja i novih znanja.

Vaša znatiželja, glad za novim znanjima su stvorili široko područje znanstvenog interesa, no u isto vrijeme i povezano. Što Vas danas najviše intrigira?

Sva područja mog znanstvenog interesa imaju više zajedničkih poveznica, ali dominantna je ona koja pokušava sagledati razvoje i potencijal čovjeka s aspekta komunikacijskih interakcija. Te interakcije se mogu temeljiti na različitim paradigmama, pa su me oduvijek ponajviše zanimali komunikološki aspekti audiovizualnih poruka te percepcija i recepcija umjetničkog djela kao svijeta za sebe, pod sličnim principima detekcije subjektiviteta trenutka, a različitim rakursima tumačenja svijeta oko nas. Drugim riječima, ako bih baš morao ogoliti svoje interese, najviše me intrigira komunikacijska snaga potencijala neizgovorenog kojoj se potom pridoda moć forme. Tako nastaju umjetnička djela, glazba i sve ono lijepo na čemu se svijet temelji u dubini nauka skolastike i antičkog poimanja ljepote koja je oduvijek u svojoj esenciji za mene imala proplamsaj božanskog.

Predajete na Sveučilištu Sjever, predavali ste i na drugim visokoobrazovnim institucijama u Hrvatskoj, ali i na prestižnom Harvardu. Što biste izdvojili kao najljepše elemente tog posla?

Kao dobitnik Fulbrightove stipendije 2002 – 2004 predavao sam na renomiranim visokoškolskim ustanovama u USA, od Bostona i Harvarda, preko Ohia, pa sve do Kalifornije. Imao sam priliku raditi, a mislim da nije presmiono reći – i družiti se s desetak nobelovaca i doista najboljim predavačima na svijetu i učiti od njih. Silno sam ponosan na to vrijeme i na znanja koja sam stekao u USA, ali mi nikada nije na pamet palo da ostanem „preko bare“, mada sam imao tri iznimno ozbiljne ponude za to. Jedna od njih me, iskreno, čak bila dijelom i malčice pokolebala, ali danas sam baš sretan što je nisam prihvatio. Previše volim Hrvatsku i sve ono što ovu zemlju čini posebnom, kao i par mojih ljudi bez kojih ne bih mogao… nema tih para, nema tih Amerika... Za vikend odem u moju Komižu i nepomično gledam u more tri sata, dok je mozak na antistresnoj terapiji. Ima li što ljepše od toga? Da se kratko nadovežem na vaše pitanje, nešto ranije, preciznije 2001.-2002. godine bio sam profesor pri KUT-u Južnoj Koreji (Korean University of Technology) i to je također bilo nevjerojatno iskustvo jer je Koreja svijet za sebe koji nema veze s ostatkom zemaljske kugle po svim kriterijima... Uglavnom, smatram da je izuzetno važno da mladi ljudi putuju izvan Hrvatske i stječu znanja koja će onda povratkom oploditi u Lijepoj našoj. Duboko vjerujem u onu – ako za nešto postoji volja, onda se nađe i način, pa sam tako veliki zagovaratelj studentskih odlazaka na Erasmus i uopće stjecanja novih znanja i novih horizonata, pri čemu moram reći svoje uvjerenje da je ipak naša Hrvatska najljepša zemlja na svijetu za život.

Što biste izdvojili kao komparativnu prednost Sveučilišta Sjever, kao i studija Komunikologije, medija i novinarstva ispred drugih srodnih studijskih programa? Zašto biste mladima preporučili da razmisle upravo o upisu Sveučilišta Sjever?

Moram iskreno reći da sam izuzetno zadovoljan načinom na koji je osmišljen studij Komunikologije, medija i novinarstva zato što smatram da na optimalan način prožima I objedinjuje sve elemente medijske kulture koji su sastavni dio naše svakodnevice i važan su dio profesionalne osposobljenosti novih generacija. Drugim riječima, duboko vjerujem da studenti koji doslušaju i polože sve ispite na studiju dobiju iznimno puno u kontekstu shvaćanja medijskih realiteta i mogu prepoznati strukture medijske persuazije, potom ih staviti u kontekst vremena i najvažnije – znaju se profesionalno postaviti prema njima, a to je od iznimne važnosti. Definitivno bih preporučio mladima upis na Sveučilište Sjever zbog toga što znam koliko se mojih iznimno kompetentnih kolega profesora trudi prenijeti  svoja iskustva I znanja na nove generacije i na taj način posredno i neposredno napraviti naše društvo boljim.

Kada usporedite svoju generaciju iz doba fakultetskih dana i današnje generacije, što se najviše promijenilo?

Možda bolje da propustim ovo pitanje… Šalim se. Promijenilo se užasno puno toga, nove generacije su kalibrirane na drukčiji „štim“ od onih naših, na isti način kao što smo mi s početka devedesetih bili drukčiji od svojih tadašnjih profesora. Naravno, to je apsolutno normalan evolucijski put i tako to, jasno, mora i treba biti. Međutim dojma sam da je, čast iznimkama, generalno izuzetno nizak interes mladih generacija za intelektualnom žeđi, radoznalosti prema znanju i pozitivnim buntom, pri čemu, naravno, kod ovog zadnjeg ne mislim na reakciju nakon podizanja cijena menija u studentskoj menzi. S kompletnom informacijsko komunikacijskom infrastrukturom kakva je danas, a čini mi se da su sve baze podataka na svijetu na dohvatu ruke, zainteresirani studenti mogli bi osvajati svjetove… Moja generacija iz devedesetih bi „ubila“ za fraktal tih potencijala ili se barem meni tako, s odmakom, sada čini. Nadalje, ono što smatram da je kronična boljka novih generacija (pri čemu smatram da je za to odgovorno društvo, a ne oni) je generalno premalo čitalačke kulture i premalo interesa za život u svojoj izazovnosti, a istovremeno i nedostatno oportune radoznalosti, onog tihog i drskog, tinjajućeg prkosa koji iz svoje esencije uvijek vuče svijet prema naprijed, kroz diskurs higijene individualnosti. Svako vrijeme ima svoja određenja, ali duboko vjerujem da je konstantni rad na sebi, na izvrsnosti, čitanju, učenju, stjecanju i produbljivanju novih znanja ono što oplemenjuje čovjeka, a time i društvo u kojem živimo.

Kakve su današnje generacije kada je riječ o umijeću komuniciranja i u izražavanju?

Uz divne iznimke, govoreći u najširem kontekstu, iskreno mislim da kod novih generacija postoji ozbiljan prostor za napredak u komuniciranju i izražavanju. Ipak, moramo znati da se to „umijeće“, kako ste ga sjajno nazvali, stječe godinama, od prvih naučenih slova do završetka školovanja pri čemu bi kurikulumi i silabusi nastavnih procesa morali stimulirati čitanje, produbljivanje interesa za znanje i radoznalost jer su to apsolutni temelji kasnije verbalne artikulacije. Citirao bih Cicerona za kraj ovog pitanja koji upravo isto to kaže kroz svoju čuvenu rečenicu: „Poeta nascitur, orator fit!” – “Pjesnikom se rađa, a govornikom postaje!”

Koja je Vaša ideja vodilja pri radu sa studentima i što je ono najvažnije što im želite prenijeti?

Apsolutno najvažniji moment mog rada sa studentima je da im na mojim predavanjima mora biti zanimljivo i da nikome ne pada na pamet gledati kroz prozor, tipkati SMS poruke ili otvoriti laptop. To se, naravno, ne postiže represijom već planskim i preciznim osmišljavanjem predavanja pri čemu i nakon 30-ak godina predavačkog staža redovito na pripremu potrošim između dva i tri sata za svako predavanje. Naravno da bih, s predavačkom „kilometražom“ koju imam, gotovo svako svoje predavanje mogao odraditi „iu leru“, zatvorenih očiju. To mi, naravno, ne pada na pamet iz jednostavnog razloga što imam ozbiljno poštovanje prema auditoriju, ali i svoju intimnu maksimu koja kaže da ako ja ne uživam u vlastitom predavanju, onda zasigurno neće ni studenti. To je moja „prva božja zapovijed“ i duboko vjerujem da svi moji studenti i alumni znaju i osjećaju da je to tako. Ako ne postoji stalni edukativno-didaktičko-metodički eros između profesora, materije i studenata – onda niste napravili dobar posao jer smatram kako nije dovoljno da studenti na pitanje: „Kako je bilo na predavanju?“ kažu – bilo je OK! Oni moraju imati potrebu reći da je bilo sjajno i kad dođu doma navečer imati želju prepričati ukućanima dio gradiva, poneku anegdotu ili minijaturu koju su čuli taj dan od vas. Za mene je to pravi znak da je predavanje „napravilo svoje“ i to je moj profesorski „credo“ kojeg se čvrsto i nepokolebljivo držim već više od 30 godina. Upravo se zbog toga veselim svakom idućem predavanju i nakon, eto već tih tri desetljeća posla kojim se bavim, svaki put imam onu istu pozitivnu tremicu i silno se veselim kad u pripremi „iskopam“ neki podatak, istraživanje, informaciju, pričicu ili anegdotu koja će izazvati interes auditorija, a kada to vežemo za temu predavanja - tada krene ona predivna tišina pozitivnog šoka u predavaonici. U tom trenutku točno znam da je studentima predavanje zanimljivo i da će im predavana materija ostati dugo, dugo u svijesti. Na tom tragu, na ispitima inzistiram na razumijevanju temeljne instance materije iz kojih se onda s lakoćom derivira trajna vrijednost znanja, a ne na citiranjima znanstvenih autoriteta. Brzina promjena informacijsko – komunikacijskih i pandruštvenih paradigmi postaje toliko brza da svaka definicija koja je „zapisana u kamenu“, dolazi u vrlo ozbiljnu opasnost da vrlo brzo ode u zastaru i postane znanstveno opsoletna. Nemojmo zaboraviti da je još u davnom 17. stoljeću naš Gundulić u „Pjesmi nad pjesmama“ izrekao čuvenu misao: „I na svijetu samo mijena stalna jest…“.  Istina je Ivane, Dživo Franov Gunduliću, sjedi pet!

Osim Vašeg znanstvenog rada, glazba je važan dio Vašeg života. Otkrili ste to još u djetinjstvu kada ste završili osnovnu i srednju glazbenu školu. Vaš glavni instrument je violina, no svirate i gitaru, bas gitaru, mandolin, prim, kontrabas, klavir, violončelo, clarinet, usnu harmoniku, handpan, cajon…

Poznata je fraza da kad imate „violinu u sluhu i ruci“ trebate značajno manje vremena za savladavanje drugih žičanih instrumenata. Violina naime nema pragove i svaki ton kojeg stvarate morate stvoriti i čuti je li notalno točan, pa ga još u milisekundi, po potrebi, eventualno iskorigirati. Za razliku od tipki na klaviru ili pragova na žičanim instrumentima koji nedvojbeno sugeriraju onaj ton koji se svira, sviranje violine je zaista mukotrpan proces koji vas kasnije obilato nagradi tako što nakon violine svaki instrument za vas postaje tehnički lagan za učenje. Osim formalne glazbene naobrazbe (violinu sam završio u klasi prof. Aristida Martinisa), jako je bitna ona „ulična“ koja se odvija po splitskim „portunima“,  na tulumima i s bendovima uz koje sam mislio mijenjati svijet u drugoj polovici 80-ih. Tada sam s društvom, na zgražanje mojih roditelja, zaista svirao od jutra do mraka po svakakvim rupama i gitarijadama diljem ex-YU. Moj glazbeni put je vodio preko KUD-a Jedinstvo s kojim sam svirajući violinu 1982. – 1990. na turnejama proputovao cijeli svijet, pa onda spomenutih bendova 80-ih godina i svirke po Splitu i tadašnjoj Jugoslaviji. Kasnije sam jedno vrijeme (1994 -1997) živio kao ozbiljan studijski i profesionalni glazbenik, imao sam čak svog agenta u Austriji preko kojeg sam u nekoliko navrata svirao s istaknutim svjetskim glazbenicima, ali to je za mene neko davno prošlo vrijeme… Iskreno, kad sam se počeo uspoređivati s onima s kojima sam se želio uspoređivati, shvatio sam da nisam ni izbliza dobar kao što sam mislio da sam dobar, a takav osjećaj nije najbolji saveznik mom horoskopskom znaku (nota bene, uz sve to biti rođen petak trinaestog baš i nije najsretnija okolnost), a posebno kad mu „da ruku“ moj nezgodan karakter koji je vazda između neba i zemlje, u vječnoj potrazi za idealom nedostižne savršenosti u svemu što radim…

No, Vaša djela ne govore baš tako. Skladate, a Vaše su pjesme otpjevali i najveći hrvatski glazbenici, poput velikog Olivera.

Valjda kako čovjek sazrijeva, dočekao i svoju autorsku fazu. Tako sam u suradnji s Oliverom Dragojevićem dobio Porina za svoju pjesmu „Vjerujem u anđele“ 2010. godine, a kasnije sam komponirao pjesme i za dosta drugih poznatih izvođača. Trenutno najviše radim s kolegom i prijateljem Nenom Belanom s kojim sam, osim što se družimo, zaista „kliknuo“ u glazbenom smislu. Otkako surađujemo napravili smo već podosta lijepih pjesama, a u posljednjih nekoliko godina i par onih koje će, nadam se, ostaviti traga u domaćem pop rocku kao što su: „Na cvitnu nedilju“, „Jube moja znaj“, „Žuti semafor“ i još neke pjesme za druge izvođače kao što su „Ajmo u đir“ s Miom Dimšić i ostale. Također, baš ovih dana s imenjakom Nikšom Bratošem kao producentom radimo i na novoj pjesmi za Zdravka Čolića za koju je Belan napisao glazbu, a ja stihove. Njoj se jako veselim jer mislim da je ta pjesma na tragu onih pjesama s kojima je Čola dominirao YU pop glazbom koncem prošlog stoljeća i tako definitivno obilježio to vrijeme. Istovremeno aktualne su suradnje s brojnim drugim renomiranim glazbenim imenima, pa me tako prijatelj Jurica Padjen pozvao da gostujem na njegovom novom albumu, odsviram akustične gitare i da nastupam s njegovim bendom „Aerodromom“ na što sam jako ponosan jer je Padjen još od Azre institucija hrvatske glazbe. Zapravo, sviranje, skladanje i pisanje me potpuno ispunjava i u njima nalazim ushit ljepote stvaranja, a to je predivna privilegija. Sve će te knjige, pjesme i slike jednom ostati nekakav putokaz u vremenu kojeg smo jednom dijelili s ljudima koje volimo, a biti autor i imati privilegiju stvaranja je uistinu sjajan, božanski osjećaj.

Prođe li dan da ne primite neki instrument u ruke?

Od 21. 08. 1986. u prtljažniku mog automobila je uvijek spremljena gitara jer nikada ne znate kakvo će vam iznenađenje život priuštiti i kako vam instrument može uljepšati ili možda čak (metaforički i realno) spasiti život, kao što je bio moj slučaj tog 21. 08. 1986. Najdraži instrument mi je definitivno violina, u konačnici u nju sam najviše uložio vremena i truda, ali instrument koji mi je donio puno smijeha, dobre vibre, divnih poznanstava, sjajne ljude i predivne trenutke je akustična gitara. Istina, mislim da od kad znam za sebe nije prošao dan da nisam nešto odsvirao na gitari i/ili violini.

Iza vas je i igrani film koji ste režirali. Koliko dugo se u Vama stvarala ideja i odakle inspiracija?

Tijekom studiranja na Akademiji dramske umjetnosti, na predmetima TV režija i filmska režija morali smo na tjednoj bazi pisati sinopsise i scenarije te na kraju godine imati spremne za završni ispit nekoliko igranih filmova kratkog i srednjeg metra. Naravno, puno je veći izazov bio izrada scenarija i režija cjelovečernjeg igranog filma „Vjerujem u anđele“, kojeg sam radio 2008. godine i s njime smo otvorili festival u prepunoj pulskoj areni pred 7.000 gledatelja, a to je osjećaj koji se doživotno pamti. Dobili smo nagradu Zlatna vrata Pule, za najbolji film po ocjeni gledatelja, na koju sam posebno ponosan, a kasnije je film išao po svjetskim festivalima i donio još sedam nagrada publike. Sad bih podosta toga promijenio u tom filmu, ali moram reći da ga je publika oduvijek jako voljela, iskreno - puno više od kritike. U šali znam reći kako je na vratima rimskog Senata pisalo: Vox populi – vox Dei! Sapienti sat! Inspiraciju za scenarije inače nalazim u svakodnevnom životu, u minijaturama oko mene, u auri naše male zajednice koja me ispunjava svojom ljepotom trenutka u kojem živimo.

Putovali ste jako puno, imam provjerenu informaciju da u putovnici imate žigove preko stotinu zemalja, koje biste putovanje izdvojili i zašto?

Pa ne znam je li ih bilo baš toliko, ali da – putovanja su vrlo važan dio mog života. Već od ranog djetinjstva sam putovao s KUD-om Jedinstvo iz Splita u kojem sam svirao violinu. Prošli smo u desetak godina (1981. – 1990.) cijeli svijet, od Amerike do Australije i nastupali po stadionima i dvoranama diljem svijeta. To je bilo nezaboravno vrijeme za mene jer kad imaš nepunih četrnaest svaki grad ti izgleda tako predivno, veliko, moćno, blještavo, čarobno… Točno se mogu sjetiti tog predivnog osjećaja koji će vječno ostati u meni. Nakon toga imao sam priliku posjetiti podosta egzotičnih mjesta kao što su Indonezija, Malezija, Korea, Egipat, Peru, Čile, Argentina, Urugvaj, Paragvaj… a na mene su apsolutno najjači dojam ostavila tri putovanja. Definitivno je to ono iz 2023. godine kada sam na najsjevernijem dijelu Norveške lovio Auroru Borealis (polarnu svjetlost) i vozio pseće zaprege u kojima su bili haskiji, zatim 2018. godine kada sam dva tjedna proveo s domorocima na najusamljenijoj točki na zemaljskoj kugli, na Uskršnjem otoku (Rapa Nui), te 2014. kad sam si ispunio davnu želju - posjet Peruu, osjet daha drevnih Inka i sveti obred na Machu Picchu planini. Naravno, tu je još čitav niz predivnih putovanja, ali ta su tri na mene ostavila najjači dojam. Inače, postoji predivna rečenica: „Ljepote putovanja su u povratcima“… Slažem se s njom u potpunosti.

Vaš kvalitetan i svestran rad prepoznat je i nizom nagrada, nabrojat ćemo samo neke: od onih iz domene marketinga u Japanu, potom nagrada Zlatno zvono, pa onih književnih – Najbolja knjiga u Hrvatskoj 2018., pa filmske Zlatna arena, pobjede na 8 filmskih festivala diljem svijeta, pa znanstvenih: Rektorova nagrada, Nagrade za najboljeg mladog hrvatskog znanstvenika, pa glazbene: Porin, Nagrade na festivalu Split 2017, najizvođenija pjesma na festivalu Split 2023… itd. Uz aktivan rad na toliko različitih područja, kako stignete sve ostvariti? Koja je tajna uspjeha?

Ako bih morao deklarativno i taksativno odgovoriti na to pitanje rekao bih da postoji pet „tajni“ uspjeha. Naravno, ovih pet nisu „sveta pisma“ i dozvoljavam da svatko sebi može neku od njih oduzeti (ili dodati), ali unatoč tome što intimno smatram da sam poprilično loš u jednoj (nažalost, vrlo važnoj) od njih, kad pogledam unatrag zadnjih pedesetak godina, meni su se pokazale kao ispravan spoznajni reper i dobar putokaz …

To su:

1. Biranje poticajne sredine i pozitivni društveni fenotip
2. Radoznalost i kritičko preispitivanje svih mogućih dogmi, ali sa skolastičkom završnicom
3. Tvrdoglavost, upornost i ustrajnost na putu željene izvrsnosti
4. Konstantna vjera u pozitivni konačni ishod
5. Socijalna inteligencija i bivanje „ispod radara“ dok se „leti“

Vodeći se ovim postulatima, osjećam se jednako oplemenjen i obogaćen stvarima koje radim i ljudima koje sam odabrao i koji su odabrali mene, kojima sam okružen.

Što biste izdvojili kao ključnu životnu mudrost kojom se Vi vodite?

Arapi znaju reći da smo gospodari skrivenih misli i neizgovorenih riječi, a sluge onih koje smo izgovorili. Ključna životna mudrost kojom bih se vodio mogla bi se sažeti u sljedeće: "Budite uvijek otvoreni za učenje, empatični prema drugima i hrabri u slijedu svojih uvjerenja." Učenje je kontinuirani proces koji obogaćuje našu perspektivu i omogućava nam da se razvijamo kao osobe. Nadalje, kroz putovanja i susrete s različitim kulturama i ljudima, učimo cijeniti raznolikost i proširujemo svoje razumijevanje svijeta. Konačno, empatija je ključ za izgradnju dubokih i značajnih odnosa s drugima. Razumijevanje i poštivanje tuđih osjećaja i perspektiva omogućava nam da gradimo mostove umjesto zidova, stvarajući svijet u kojem vlada više razumijevanja i manje sukoba. Hrabrost u slijedu osobnih uvjerenja znači ostati vjeran svojim principima čak i kad je to teško. To uključuje zastupanje onoga što smatramo ispravnim, zauzimanje za pravednost i istinu, te imati snage suočiti se s izazovima i promjenama koje život donosi. Ove tri vodilje - neprestano učenje, empatija, i hrabrost u slijedu svojih uvjerenja - zajedno oblikuju filozofiju koja teži ravnoteži između osobnog rasta, dubokog razumijevanja i poštovanja prema drugima, te postojanosti i integriteta u vlastitim djelovanjima, što je moj duboki životni „credo“.

Imate li savjet za današnje studente i mlade ljude pred kojima je izgradnja njihove karijere?

Apsolutno, mojih pet savjeta današnjim studentima i mladim ljudima koji su na početku izgradnje svoje karijere, a koje bih sad iz ove perspektive volio da sam barem imao sreća da ih čujem od nekoga prije četrdesetak godina bili bi sljedeći:

1. Budite znatiželjni i strastveni u učenju: Nastojte neprestano širiti svoje znanje i vještine. Ne ograničavajte se samo na svoje studijsko područje ili profesionalni interes. Iz osobnog iskustva znam da interdisciplinarno učenje može obogatiti vašu perspektivu i otvoriti vam nove mogućnosti.
2. Razvijajte emocionalnu inteligenciju: Sposobnost razumijevanja i upravljanja vlastitim emocijama, kao i empatija prema drugima, ključni su za uspjeh u svakom aspektu života. Što prije to shvatimo, to bolje za nas.
3. Stvorite mrežu odnosa: Društvene i institucijske veze koje gradite tijekom studija i na početku karijere iznimno su vrijedne. Nikada nemojte podcjenjivati moć umrežavanja. Povezivanje s kolegama, profesorima, mentorima i stručnjacima u području koje vas zanima može otvoriti vrata mogućnostima koje niste ni znali da postoje.
4. Budite spremni na promjene: Svi znamo da se svijet se brzo mijenja, a fleksibilnost i prilagodljivost ključni su za dugoročni uspjeh. Nemojte se bojati izazova i promjena u karijeri. Ponekad, najbolje prilike dolaze iz neočekivanih izvora, to vam osobno mogu posvjedočiti.
5. Izostanak straha od neuspjeha: Neuspjeh je apsolutno neizbježan dio učenja i rasta. Važno je iz neuspjeha izvući pouke i koristiti ih kao korak prema uspjehu.
   Neuspjesi i kritičari moga rada za mene su oduvijek bili samo besplatni konzultanti.
   U konačnici, vaša karijera je maraton, a ne sprint.
   Neka strast, znatiželja i kontinuirani rast budu vodiči na vašem putu, sretno vam…