Student na studijskom programu Multimedije Sveučilišta Sjever, Juraj Vrzan imao je priliku od travnja do srpnja 2014. godine obvezu studentske prakse obaviti u sklopu Eramsus programa u poduzeću Evolution Media u Zebbugu na Malti. Veliko životno iskustvo Juraj je pretočio u literarni tekst u kojem opisuje svoje impresije. Velika motivirajuća snaga koja se krije u ovom eseju razlog je zbog kojeg tekst objavljujemo u cijelosti.

Sjećam se kao da je bilo juče'. Trebalo je to biti samo još jedno predavanje u trećoj godine Multimedije. Sjedio sam s kolegom i dokono čekao početak predavanja kad su umjesto profesora na scenu nastupile dvije ljupke mlade dame, s pričom o Erasmus mobilnosti i mogućnosti izvršavanja obveze stručne prakse u inozemstvu. U jeku njihove rasprave kako to nije laka odluka, svjesno se baciti u ralje nepoznatog, pogledah kolegu do sebe u oči i upitah ga: „ Jel idemo?“ On je odvratio: „Ajd.“ I tako je pala naša teška odluka. Slijedećih dana smo praznine dana ispunjavali raspravom o zemljama u koje bi mogli otići. Rasprave su se morale zaustaviti kada se ideja o zajedničkom odlasku u zemlju našeg izbora rasplinula poput mjehurića sapunice, ostavljajući mi gorak okus u ustima sa spoznajom da sam ja odabran za boravak, a moj kolega ne.

Shvativši da je takva sudba omogućila da mogu izabrati zemlju isključivo po mojoj želji, osmjeh mi se vratio na lice. Ubrzo sam kao zemlju odredišta odabrao Maltu. Odlučih tako jer nisam gotovo ništa znao o toj državi, a imala je gotovo egzotični prizvuk. Za mene je ta mala zemlja, zemlja manja od površine Krka, predstavljala ulaz u velike nepoznanice i čuda svijeta. Nisam znao gotovo ništa o jeziku, ljudima, običajima, povijesti i krasotama Malte ... i upravo sam se želio zaštititi od informacija i Maltu učiniti nepoznanicom, kako bi okusio nektar istraživanja i u ovom dobu informacija, kada u dva-tri klika možemo saznati gotovo sve što želimo, sačuvao svoj djevičanski pogled na mističnu Maltu ... koliko god on providan bio.

Kada sam nakon dva presjedanja napokon sletio na Maltu, ugledao sam čovjeka s natpisom moga imena na papiru koji je držao u rukama. Taj je čovjek bio prvi maltežanin s kojim sam imao čast razgovarati. Vozio me do moga apartmana dok smo razmjenjivali informacije o našim zemljama. Pod noćnim nebom, Malta je izgledala vrlo arapski i podsjećala me na slike predgrađa Bejruta. Čovjek mi je pomogao s prtljagom, odveo me do moje zgrade i utekao. Bilo je vrijeme da upoznam svoje cimere ... nakon što sam prvo uletio u krivi stan u kojem me par ljubaznih Francuza obavijestilo da je stan koji tražim, stan ispod. Teško da okviri ovoga članka mogu obuhvatiti sve riječi koje bi želio napisati o svim iskustvima i ljudima koje sam upoznao u ta divna tri mjeseca. Malta – nevjerojatno je koliko toga može stati na tako male otoke. Nevjerojatna kulturna i prirodna bogatstva, skrivene uvale, ponosne tornjeve, čvrste bastione i što je najvažnije i najiznenađujuće, ljude koji ispod svog mediteranskog temperamenta i čvrstih uzdignutih brada kriju srca primamljivijih o bilo koje zlatne malteške plaže. Svoje dan sam provodio u društvu svojih cimera, neobičnih Španjolaca, neobičnijih Talijana, iznenađujuće toplih Finkinja i Francuskinja. Iznenadila me spoznaja koliko smo svi slični, a ujedno i različiti. Koliko tisuće kilometara razlike između nas malo znače i koliko je malo potrebno da ti stranci uđu pod kožu. Imao sam neopisivu čast raditi s ljudima „Evolution Media“. Malene producentske kuće s vrlo neobičnom paletom ljudi koji su mi pružili priliku da se upoznam s malteškom radnom kulturom. Često bih ujutro „poljubio“ vrata jer rijetko kad bi otvorili firmu na vrijeme što me ponekad frustriralo, no ono što su izgubili svojim „ležernim“ pristupom o početku radnog vremena nadoknadili su predanošću svim ostalim radnim obvezama. Svaki dan bi zajedno ručali (inače, malteška hrana je odlična – naročito timpana), i svaki put bi pokušao dešifrirati o čemu raspravljaju bez velikog uspjeha. Naime, malteški je 90% arapski jezik sa dodatkom engleskog i talijanskog što mi baš nije ostavljalo previše mogućnosti da ga uspijem bar donekle razumjeti.

Erasmus mobilnost je svakako jedno od onih životnih iskustva za koje vjerujem da bih ih svatko trebao proživjeti. Jednostavno rečeno, to je iskustvo koje je promijenilo moj život. Dalo uvid u to kakav bi moj život mogao biti. Srušilo mi je predrasude, pomaklo granice shvaćanja, poboljšalo engleski jezik. I što je najvažnije omogućilo mi je da prepoznajem vlastitu kvalitetu, snagu i potencijal – a iskreno - malo nam iskustva to može ponudit. Za kraj ću staviti citat Ive Andrića, ne kao zaključak, nego kao opomenu. Memento našeg života. “Toliko je u životu bilo stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti”