Neposredno nakon obrane diplomskoga rada na Novinarstvu u Koprivnici, 23. srpnja 2020., razgovarali smo s jednim od najpoznatijih hrvatskih mladih pisaca, Markom Gregurom.
Marko je, između ostalog, predsjednik Organizacijskog odbora međunarodnog festivala književnosti Galovićeva jesen te pokretač i predsjednik organizacijskog odbora festivala Alpe Jadran festival mladih pisaca. Glavni je urednik časopisa za književnost Artikulacije. Pojedine priče i pjesme objavljivao je u časopisima i novinama u više zemalja (Kanada, SAD, Austrija, Španjolska, Slovenija, Rusija, Bugarska, Srbija, Crna Gora, BiH) Dobitnik je više nagrada za kratku priču u Hrvatskoj, Srbiji i BiH, nagrade „Ivan vitez Trnski“ za najbolji rukopis autora do 35 godina starosti iz Podravine i Prigorja te nagrade „Prozak“ za najbolji rukopis autora do 35 godina starosti iz Republike Hrvatske. Objavio je šest knjiga među kojima se ističu tri romana. „Kak je zgorel presvetli Trombetassicz“, bio je u finalu nagrade „Fric“ i dobio nagradu „Katarina Patačić“. Roman „Mogla bi se zvati Leda“ bio je u finalu za nagradu „Gjalski“, a nedugo je objavio roman „Vošicki“.
Upravo ste obranili diplomski rad na Sveučilišnom diplomskom studiju Novinarstvo Sveučilišta Sjever u Koprivnici i stekli zvanje magistra novinarstva. O čemu je bio Vaš diplomski rad?
Rad se bavio novinama Demokrat koje su u Koprivnici izlazile tijekom 1919. i 1920. godine, zanimljivom razdoblju u kojemu je Koprivnica središte starokatoličkog pokreta za reformu nižeg svećenstva, što je pitanje koje, zajedno s političkim usmjerenjem novina i odnosom seljaštva i obrtništva (budući je Demokrat list obrtničke organizacije), uvelike određuje list, kako sadržajno tako i u kontekstu povijesti koprivničkog novinstva. K tome, list je tiskao Vošicki kojim se intenzivno bavim nekoliko godina, koji je i razlog da sam došao do Demokrata.
Ovo nije jedini studij koji ste završili. Možete li napraviti usporedbu među studijima koje ste pohađali?
Ono što se pamti jesu ljudi. Oni stvaraju razliku i ostaju u sjećanju. Na svakom od studija imao sam sreće upoznati i slušati pametne i drage profesore, ponekad u istoj osobi (smijeh), od kojih sam mnogo naučio. Sveučilište Sjever pokazalo se kao dinamično mjesto na kojem vlada ozračje dobrih vibracija i brojnih mogućnosti za usavršavanje i napredak. Mislim da je Hugo rekao da su zanimanja kojima se čovjek bavi samo prividnost, a stvarnost da je ideja. Na Sjeveru sam upoznao niz ljudi kojima su ideje na prvom mjestu. Kod nabrajanja se nekoga uvijek neopravdano zaboravi, ali ipak mislim da uvijek treba isticati pojedince pa meni tako sad na pamet padaju profesorice i profesori Željko Krušelj, Lidija Dujić, Magdalena Najbar Agičić i pročelnica Odjela za komunikologiju, medije i novinarstvo, profesorica Gordana Tkalec, koja je uvijek bila otvorena za različite vidove suradnje.
I prije upisa diplomskog studija Novinarstvo u Koprivnici, ostvarili ste zapaženu karijeru u različitim područjima. Kako to da ste se ipak odlučili za studij?
Novinarstvo, u prvom redu tisak, oduvijek je dio mojih interesa. Planiram upisati doktorski studij Mediji i komunikacija, a kako je najviša diploma koju sam ranije stekao ona stručnog specijalista međunarodnih odnosa i diplomacije to nije bilo moguće bez da završim ovaj studij. Možda malo duži put, ali ja sam od onih kojima je već i sam put cilj.
Za vrijeme studija i dalje ste bili aktivni i na poslu koji radite, i zvan njega, a završili ste i objavili i dvije knjige. Možete li nam reći nešto o tome?
Točno, tijekom studija sam čitavo vrijeme radio, organizirao i vodio niz projekata u kulturi poput Galovićeve jeseni i Alpe Jadran festivala mladih pisaca, a objavio sam i dvije knjige. Roman Mogla bi se zvati Leda objavljen je 2018. godine i dobio je priličnu pažnju. Bavi se temom umjetne oplodnje odnosno posvajanja djeteta koje do sada nisu obrađene u hrvatskoj književnosti, a škakljiva su tema i u svakodnevnom životu. Roman je za sada doživio dva izdanja, bio je u finalu za nagradu Gjalski i snimljen je kao zvučna knjiga u izdanju Hrvatske knjižnice za slijepe. Druga knjiga također je roman. Zove se Vošicki i objavljen je u travnju. Bavi se knjižarom, tiskarom i nakladnikom Vinkom Vošickim koji je obilježio podravsko nakladništvo, a najpoznatiji je ostao po tome što je 20-ih godina objavljivao djela Miroslava Krleže i imao autorska prava za djela Karla Maya za područje Kraljevine SHS. Puno sam rada uložio u taj roman, prvenstveno u istraživanje, ali isplatilo se. Reakcije čitatelja su odlične, kao i kritike, odnosno medijski odjeci.
Je li bilo teško uskladiti sve te obaveze, a još i privatan život?
Nije lako, ali gdje ima volje, ima i načina. Odnosno, ako su vam stvarnost ideje i ideje želite pretočiti u stvarnost, materijalizirati ih, sve je moguće. Pitanje je prioriteta, ništa drugo. Recimo, uopće ne gledam televiziju. Čak doma ni nemamo televizor.
Koja bi bila Vaša poruka ljudima koji rade i ne žele se vratiti na studij smatrajući da su prestari, da su već ostvarili karijeru i da im to ne treba, da neće uspjeti završiti pa im je neugodno, da je prekasno za promjene?
Strah je uvijek kočnica. On je legitiman, nekad možda čak i opravdan, ali uglavnom umišljen. U vašem je pitanju zapravo i odgovor: uglavnom se studira zbog karijere i posla, a ne vlastite izgradnje pa je logično da je ta potreba u kasnijim godinama manja. K tome, tu je mogućnost da se neki mladi ljudi pokažu spretnijima i pametnijima, sposobnijima i okretnijima, a tu nema titule na koju se može pozivati pa je lakše ne suočavati se s time. Za promjene, ili bolje reći rast i razvoj nikad nije kasno. Sjećam se, bio sam možda u ranim dvadesetima kad sam na televiziji vidio čovjeka koji je radio u splitskoj luci. Bio je već u godinama, sijed, a upravo je završavao treći fakultet. Pritom je čitavo vrijeme radio u luci. On je studirao zbog sebe i jedan je od ljudi koji su me se dojmili u životu. U svakom slučaju, ljudi kao da više pokušavaju promijeniti druge nego sebe same.
Radite li trenutno na nekom projektu?
Stalno nešto pišem, nikako da se dogodi rupa u kojoj bih bio samo u fazi inkubacije, pa tako i sad skiciram novi roman, a pišem i tekst o Vinku Vošickom za koji se nadam da će biti tema moje doktorske disertacije. Vrijeme mi odlazi i na predstavljanje romana Vošicki, a uvijek su u tijeku i kulturni projekti na kojima radim. Trenutno uređujem knjigu o Franu Galoviću koju je priredio i pogovor s novim, generacijskim čitanjem dao Mario Kolar, pripremam 27. Galovićevu jesen i novi broj književnog časopisa Artikulacije, kojemu sam glavni urednik, a tu su još i neke knjige koje moram urediti do jeseni.
Koji su Vam planovi za budućnost?
Čitati i pisati. Svakako i dalje biti na Sveučilištu Sjever. Nabaviti televizor kad mi klinci još malo narastu, da ne ispadnem manijak. Al' daljinski će biti kod mene.
