Doc. dr. sc. Željko Krušelj pročelnik je Odsjeka za komunikologiju, novinarstvo i medije na Sveučilištu Sjever te dugogodišnji novinar. Radio je u brojnim redakcijama, od Večernjeg lista, Vjesnika do Glasa Podravine i Prigorja, a svoje početke obilježio je radom u Poletu. Svoja iskustva i znanja danas dijeli za studentima na Sveučilištu Sjever u Koprivnici. Osim toga, autor je monografija, a svoje kolumne Podravska šaputanja, koje neprestano piše od 1993. godine, skuplja u zbirke.

Pročelnik ste Odsjeka za komunikologiju, medije i novinarstvo, ali vaš sveučilišni put počeo je poviješću i književnošću. Kako to da vas ne gledamo u klupama na satu povijesti, nego studentima prenosite svoja iskustva kao dugogodišnji novinar?

Obično se kaže da se sretnima mogu smatrati oni koji svoje osobne interese povezuju s profesionalnim obvezama. Meni se upravo to dogodilo. Još kao učenika jako me je zanimala povijest i književnost, ponajprije ono što je vezano uz 20. stoljeće, pa sam upisao ta dva predmeta na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nisam, dakle, razmišljao o tome da ima i unosnijih studija. Kako sam se još od gimnazije počeo ozbiljno baviti novinarstvom, na trećoj sam godini matičnog fakulteta upisao i paralelni dodiplomski studij novinarstva na tadašnjim Političkim naukama, tako da sam u studentskim danima objedinio sve tri domene koje su odredile moju karijeru.

Kad sam, pak, postao novinar, specijalizirao sam se za politiku i historiografiju, tako da sam i tu studiranje vezao uz struku. Ispalo je da sam nakon diplomiranja spadao u najškolovanije novinare tadašnje mlađe generacije. Ne govorim to zato da bih se hvalio, već zbog činjenice da je tada bilo uobičajeno da niz mojih kolega novinara nisu imali završene fakultete i da su ironično govorili o studiranju novinarstva. No, kad je sredinom 80-ih godina u tadašnjoj kući Vjesnik donesena odluka da se mogu zapošljavati samo novinari s fakultetskim obrazovanjem, a i da je o tome ovisilo i napredovanje, ti isti su masovno upisivali izvanredni novinarski studij. Moram priznati da mi je bilo zabavno kad sam poznata novinarska imena, među kojima i svoje urednike, propitkivao treba li im kakva pomoć „starijeg kolege“ u izradi zadaća i seminara.

Promijenili ste više redakcija u svome novinarskome putu. Koja Vam je ostala najdraža?

Spadao sam u onu omanju skupinu novinara koji su u dugogodišnjoj karijeri promijenili veći broj redakcija. Smatram da novinar može biti u određenoj redakciji tako dugo dok tu ima osjećaj slobode, ugode i kreativnosti. Ako toga nestane, treba tražiti novu priliku. Srećom, medija i redakcija je danas bezbroj.

Redakcije u kojima sam radio kao profesionalni novinar, a želim vjerovati da sam u svakoj ostavio neki trag, danas su nezaobilazni dio hrvatske medijske povijesti. Spomenut ću tjednike Polet, Arena, Danas i Nedjeljna Dalmacija te dnevne listove Vjesnik i Večernji list, a obavljao sam i razne poslove u regionalnim tiskovinama. Teško bi bilo pobrojiti i tiskovine, poput vrlo čitanih Starta i Jutarnjeg lista, u kojima sam usput i honorarčio.

Na moju je karijeru najviše utjecao osmogodišnji rad u iznimno utjecajnom političkom tjedniku Danas i desetogodišnji komentatorsko-kolumnistički rad u visokonakladnom Večernjaku. Ozbiljno analitičko novinarstvo njuzmagazinskog tipa koje sam prakticirao u Danasu u međuvremenu je, nažalost, gotovo nestalo. Smatram to velikim porazom hrvatskog novinarstva.

Znamo da ste radili u Poletu, znamo i da je naslovnica samo dva puta objavljena crno-bijela, i to kad je umro Tito i kad je ubijen John Lennon. Sjećate li se toga? Kakve je reakcije izazvalo poistovjećivanje Tita i Lennona?

U nedemokratskim sustavima poistovjećivanje karizmatskog lidera i neke estradne zvijezde skandalozni je i opasni politički čin, koji je doveo i do smjene tadašnje Poletove redakcije, no sličnih je provokacija u tadašnjem omladinskom tisku bilo bezbroj. Zato je u 14 godina Poletova djelovanja smijenjeno desetak glavnih urednika. Većinom smo bili nepopravljivi idealisti, koji su se borili za širenje medijskih sloboda. Zato smo se kasnije, kad je napokon došla ta dugoočekivana demokracija, često razočaravali zbog sveprisutne banalizacije i estradizacije novinarstva.

Radili ste u Večernjaku kao nacionalnom dnevniku i lokalnom mediju Glas Podravine. Može li se usporediti način rada?

Vrlo je to različito, kao i moja pozicija u tim medijskim kućama. Kad sam došao u Večernjak, list je bio na vrhuncu svoje moći i utjecaja pa sam imao tu privilegiju pisati gotovo sve što sam želio. Uvijek sam dobivao dovoljno prostora, a u cilju prikupljanja informacija mogao sam putovati kamo god želim. Pojedinim visokopozicioniranim političarima nisam bio po mjeri, ali moj status nije bio upitan. Ozbiljne su promjene nastupile tek dolaskom stranog vlasnika i isprva vrlo nespretnim prilagođavanjem lista novim medijskim vremenima. Završilo je tako da je u kratkom vremenu veći dio moje generacije napustio novine.

Rad u lokalnim tiskovinama posebna je priča, a tu sam obavljao i vrlo složenu i nezahvalnu direktorsku dužnost. Smatram da nije upitno kako je rad u medijima na držanoj razini puno jednostavniji i manje stresan od bavljenja novinarstvom na lokalnim razinama. Lokalni vas politički „šerifi“ i direktori najrazličitijih institucija i tvrtki često pritišću da pišete samo o njihovim uspjesima, čak i kada ih nema. To je u suprotnosti s razmišljanjem i standardima svakog profesionalnog novinara. Pojednostavljeno rečeno, status lokalnih medija, koji zbog javnog interesa ne bi smjeli biti u potpunosti podložni tržištu, i dalje nije riješen.

Što kažete na trenutačnu situaciju u hrvatskom novinarstvu kojom mnogi nisu zadovoljni?

Danas je jedini kriterij uspješnosti razina čitanosti, gledanosti i slušanosti. To u praksi znači da je brzina i senzacionalizam temelj novinarstva. Posljedica je nestajanje analitičnosti, a u toj žurbi sve je manje i kvalitetno pisanih tekstova, uz bezbroj pogrešaka. Pod plaštem tzv. građanskog novinarstva pojavljuju se amateri i diletanti koji stalno srozavanju medijsku vjerodostojnost. Nužno je, stoga, da se novinarstvo počne vraćati svojim provjerenim profesionalnim standardima.

Novinar ste, ali i autor niza povijesnih monografija i bezbrojnih kolumni koje ste skupili u nekoliko knjiga. Pišete li radije o politici ili povijesti?

Obje su domene moje omiljene teme, a i međusobno su isprepletene. Osobno smatram da se o politici i ne može ozbiljno pisati ako dobro ne poznajete povijest. Sve proizlazi iz nečega već proživljenog.

Prošle ste godine s pročelnicom Gordanom Tkalec objavili prvu knjigu o uređivanju medija u Hrvatskoj „Uredništvo: koncepti uređivanja u preddigitalno i digitalno doba“. Jesu li je studenti na Sjeveru dobro prihvatili i planirate li autorstvo još nekih od novinarskih tema za sveučilišne potrebe?

Kad je riječ o mojem dijelu te knjige, onda je tu sažetak trendova u hrvatskim medijima u proteklih više od pola stoljeća, s pogledom na sadašnju i blisku budućnost. Zbog široko zamišljene teme, knjigu nije bilo nimalo jednostavno oblikovati, jer se uvijek postavlja samokritičko pitanje je li nešto važno propušteno ili je nepotrebno naglašeno. Zasad kao autori imamo pozitivno očitovanje kolega iz novinarskih i sveučilišnih krugova, a s knjigom se tek suočava prva generacija na diplomskom studiju Sveučilišta Sjever. I mene zanimaju studentski komentari, i to baš zato što sam stjecao znanja i iskustva u radikalno drugačijim medijskim uvjetima.

Koliko vas je Sveučilište Sjever oblikovalo u profesionalnom smislu?

Zarana sam iskazivao spremnost da svoja znanja i vještine prenosim na mlade novinare. Istražujući temu o Poletu, u arhivu sam naišao na svoje ime kao predavača na seminarima za mlade novinare u Fažani već početkom 80-ih godina. Kad sam 2012. u Koprivnici, gdje sam živio i u desetljećima kad sam radio u velikim hrvatskim redakcijama, saznao da je gradska vlast osigurala dozvole za pokretanje tadašnjeg Medijskog sveučilišta, preteče današnjeg Sveučilišta Sjever, ni trenutka nisam dvojio da je tu i moja budućnost. Odmah sam se uključio u predavački rad, brzo je slijedilo doktoriranje na Filozofskom fakultetu i sve ono što proceduralno slijedi. Smatram da je angažman na novinarskom studiju logična posljedica moje profesionalne karijere. Ne smije se smetnuti s uma da sam danas u hrvatskim okvirima među nastavnicima s najduljim medijskim iskustvom.

Studenti smatraju da ste jedan od zabavnijih profesora na Sjeveru. Može li jedan vic?

Vic je da u današnjoj kaotičnoj društvenoj zbilji nema viceva. Sve što smo čuli već smo i doživjeli. Ili ćemo doživjeti. Tako je to u društvima u kojima se negdje pogubio sustav istinskih društvenih vrijednosti.

Razgovarala: Elena Sovar