U zajedničkom ciklusu Podij mladih umjetnika, u organizaciji Hrvatske glazbene mladeži Varaždin, cjelovečernji je pijanistički recital u Velikoj koncertnoj dvorani Glazbene škole u Varaždinu održao David Vuković, naslovni asistent na Odsjeku za glazbu i medije Sveučilišta Sjever u Varaždinu i nastavnik klavira i korepetitor u Glazbenoj školi.
David je rođen u Čakovcu 1996. godine. U rodnom je gradu završio osnovnu glazbenu školu u klasi prof. Daniela Maria Novaka, maturirao je u klasi prof. Lee Šantek u Glazbenoj školi u Varaždinu, a diplomu summa cum laude stekao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi red. prof. Đorđa Stanettija 2021. godine. Nakon kraćeg naslovnog angažmana u zvanju umjetničkog suradnika na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, vratio se u Varaždin gdje razvija značajnu pedagošku i koncertnu djelatnost kao solist i vrlo tražen komorni glazbenik.
Varaždinskoj se publici predstavio pomno osmišljenim solističkim recitalom koncipiranim u tri bloka od kojih je svaki činio vrlo logičnu, premda stilski heterogenu cjelinu. Uvodni je dio svakog od blokova bio posvećen koralu kao netipično klavirskoj formi namijenjenoj prvenstveno vokalnoj izvedbi, no kako je svaki od instrumenata na jedan način produžetak ljudskog glasa kao najstarijeg sredstva glazbenog izražavanja, u klavirskoj je literaturi od Bachovog vremena do danas moguće pronaći brojne primjere korala ili skladbi inspiriranih koralima.
Tako je prvi blok Vuković započeo izvedbom skladbe Nun komm' der Heiden Heiland (O, dođi, spase naroda), trećeg od Deset koralnih preludija koje je 1898. godine prema Bachovim koralima napisao čuveni talijanski pijanist i skladatelj Feruccio Busoni. Od prvog kontakta s klavirom primjetna je bila duboka usredotočenost umjetnika na tijek glazbene fraze. Legato, svojstven koralu kao formi, zahtjevan je na instrumentu na kojem dah nije prirodno sredstvo izraza: upravo zato je pijanistima uvijek izazovno realizirati savršenu povezanost linija. U tome je Vuković u potpunosti uspio pri čemu mu je zasigurno od pomoći bilo iskustvo komornog glazbenika s kojim rado surađuju raznovrsni instrumentalisti i pjevači. Njegov osjećaj za glazbenu frazu ni u jednom trenutku nije bio namješten ni isforsiran, premda ni prepušten instinktu: uvijek promišljen. Odmah nakon Bachovog Korala, bez prekida aplauzom, kao što je umjetnik i zamolio publiku, uslijedio je posljednji Brahmsov klavirski ciklus minijatura- Četiri klavirska komada op. 119, nastao 1893. godine. Izvedba triju Intermezza i završne Rhapsodie pokazala je visoku razinu razumijevanja jednog drugačijeg stila u kojem je na trenutke bilo moguće raspoznati temelje koje je u pijanističko nasljeđe ugradio Johann Sebastian Bach. Time je mladi pijanist u potpunosti opravdao koncepciju u kojoj je kao uvertiru Brahmsovom ciklusu stavio Bachov Koral. Poznato je da je posljednja skladba koju je Brahms napisao u životu, (nedugo nakon ovih minijatura od kojih ga dijele tek dva broja opusa posvećena komornim skladbama s klarinetom), bio ciklus od 11 Koralnih preludija za orgulje op. 122 napisanih nakon smrti Clare Schumann. Izvedba ciklusa op. 119 ni u jednom trenutku nije pribjegavala vanjskim efektima i iskazivanju isprazne pijanističke vještine: svaka je glazbena misao bila duboko proživljena i iznesena iskrenošću i neposrednošću izraza, gradeći napetost prema vrhuncu ostvarenom u posljednjem stavku.
Drugi je blok započeo prvom od Tri koralne predigre Dubravka Detonija. Posve netipična za kasniji Detonijev opus, ova skladba iskazuje poštovanje pijanističkoj tradiciji iz koje je Detoni potekao, da bi na njenim krilima ostvario neslućene podvige suvremenog izraza zbog kojih ga danas i mlađi i stariji umjetnici rado izvode i za koje on još uvijek piše i prerađuje nove skladbe, neumoran i u devetom desetljeću svog života. Vuković u ovoj skladbi ostvaruje drugačiji, nešto svjetliji klavirski zvuk i dalje vodeći računa o logično vođenim linijama koralne podloge, pa time kao da najavljuje blistavu izvedbu pomalo zaboravljenog opusa svog slavnog sugrađanina Josipa Štolcera Slavenskog. Jugoslavenska suita sa stavcima Tema con improvisazioni, Scherzo bacanico, Adagio religioso i Jugoslavenski ples pronašla je u Vukoviću idealnog interpreta. Efekti kojima je Slavenski tražio vlastiti individualni izraz zasjali su u punom svjetlu u bogatoj dinamičkoj paleti koja je i u najglasnijoj dinamici uvijek bila vrlo kontrolirana. Klavir je postao puno više od solističkog instrumenta: gotovo da je iz njega izvirao cijeli orkestar kojim je jasnim razumijevanjem ritmičke strukture Vuković suvereno upravljao.
U trećem se bloku pijanist vratio Johannu Sebastianu Bachu izvedbom korala Es woll' uns Gott genädig sein (Smilovao nam se Bog) BWV 311 iz 1725. godine, nakon čega je uslijedila izvedba veličanstvene skladbe Césara Francka Preludij, koral i fuga FWV 21. Vuković je u ovom bloku pokazao izrazit smisao za glazbenu dramaturgiju i iznadprosječnu zrelost utemeljenu na jasnom razumijevanju glazbene forme i nezaustavljivoj energiji svoje snažne umjetničke individualnosti. Izvedbu je gradio poput arhitekta koji projektira kuću: postavivši temelje odmjerenom interpretacijom Preludija, nakon pažljive gradacije širokih akorada u Koralu, priču je zaključio moćnom Fugom, stvorivši atmosferu u koju se publika sa zadovoljstvom „nastanila“ i nagradila ga snažnim pljeskom i ovacijama. Vuković im je pružio nagradu izvedbom jednog ranog opusa Josipa Štolcera Slavenskog, napisanog kad je skladatelju bilo svega šesnaest godina. Dva kontrasna stavka (Pjevanje i Ples) potvrdila su Vukovićevu vještinu kojom jednako uspješno izvodi i pjevnu i plesnu glazbu. U pjevnim je raspoloženjima u svakom trenutku svjestan jasne ritmičke strukture, dok mu u onim plesnim instrument zvuči bogatim, punim zvukom, dakle - kako to pijanisti vole maštati – klavir mu pjeva.
César Franck je, baš kao i Bach, bio prije svega Učitelj, posvećen dijeljenju zvanja mladim naraštajima. Veseli da i danas učitelji jednakom predanošću šire svoju energiju, strast i ljubav prema učenju glazbe. David Vuković kompletan je glazbenik: ostvaren na području komorne glazbe, korepeticije opere i poduke mladih, od najmlađih uzrasta do studenata glazbe. Sve to moglo se čuti i osjetiti na ovom solističkom recitalu kojim je opovrgnuo često iznošenu tezu da uspješan pedagog ne može biti i uspješan solist. Osim toga, svojim je konceptom postavio standard kojeg bi trebali slijediti svi pijanisti: da je za uspješni koncertni program neophodna promišljena dramaturgija slijeda skladbi koje su na repertoaru. Zahtjevnost programa bila je u drugom planu jer je David Vuković svoju vještinu podredio neumornom traganju za glazbenim smislom. U tom je traganju ovim recitalom itekako uspio.

objavu pripremio: doc. mr. art. Ivan Batoš, pročelnik Odsjeka za glazbu i medije