Martina Konjević Možanić novinarstvom se bavi već punih 18 godina. Preddiplomski studij novinarstva završila je 2015. godine kao studentica prve generacije novinarstva na Sveučilištu Sjever, u Sveučilišnom centru Koprivnica, a nakon toga upisala je diplomski studij Odnosi s javnostima u Sveučilišnom centru Varaždin te postala magistra odnosa s javnostima. Svoju je novinarsku karijeru započela 2002. godine u Večernjem listu gdje je radila kao vanjski suradnik/novinar, prateći aktualna zbivanja na području Varaždinske županije. Na Varaždinsku televiziju, popularni VTV, na kojem i danas radi, prvi put je ušla 2006. godine, a sve ovo vrijeme radila je kao novinarka, voditeljica i urednica.

Što Vas je privuklo novinarstvu?

U novinarstvo sam ušla sasvim slučajno. Nakon što sam već neko vrijeme radila u varaždinskom dopisništvu Večernjeg lista, u Odjelu prodaje i oglašavanja, tamošnji novinar, kasnije moj mentor, ali i kolega Kristijan Skočibušić, rekao mi je: „Pucika, koliko vidim pisati znaš, elokventna si, pa zašto ti ne bi malo krenula i u naše, novinarske vode…“ Zahvaljujući njemu, ali i tadašnjem voditelju varaždinskog dopisništva Željku Pavleku, koji me također poticao na pisanje, krenula sam pisati tekstove. Najprije su to bili potpisi pod sliku, vijesti, izvještaj, ankete, da bi se kasnije odvažila i na intervjue, reportaže, putopise… Kad se samo sjetim koliko puta su me vraćali da ponovno napišem tekst pa barem to bio i potpis pod sliku, ali danas sam im na tome itekako zahvalna.

Koje su prednosti novinarskog posla, a što je nedostatak?

Biti novinar nije samo posao, za mene je to poziv, način života, izazov. Novinarski posao jedan je od najdinamičnijih i najraznolikijih. Ono što bih navela kao prednosti rada jest stjecanje i razvijanje novih znanja i vještina, stvaranje novih kontakata, svestranost, proširivanje vidika, i to je ono što mi se i najviše sviđa u novinarskom poslu i zbog čega mogu reći da nisam pogriješila što sam odabrala to zanimanje. Ono što mi se najmanje sviđa kad je novinarski posao u pitanju to je njegov imidž u društvu. U svakom žitu ima kukolja pa tako i u novinarstvu, ali brojni su novinari koji kvalitetno rade svoj posao, pridržavaju se profesionalnih i etičkih standarda, pokušavaju biti neovisni. I zbog toga „kukolja u žitu“ možemo se boriti samo obrazovanjem i dogovornošću. Novinari zaslužuju bolji imidž u društvu,  zaslužuju bolja prava, bolji standard,  zaslužuju da se poštuje profesionalizam ispred manipulacije i senzacionalizma.

Je li Vam bavljenje novinarstvom donijelo i poneka loša iskustva?

U svakom poslu postoje dobra i loša iskustva pa tako i u novinarstvu. Ako je bilo mojom pogreškom, poradit ću na tome da mi se više ne događa i na osnovi toga poboljšati kvalitetu svoga rada. Ako sam loše iskustvo doživjela od nekog drugog, onda je opet iz toga potrebno izvući poruku. Dignut se iz te situacije i nastaviti dalje odgovorno, kvalitetno i profesionalno raditi svoj posao.

Kad ste se počinjali baviti novinarstvom, jeste li planirati raditi na televiziji?

Kad sam počinjala s novinarstvom, nisam ni mislila da ću se time zapravo i baviti. Sjećam se te jedne rečenice na samom početku  novinarstva, od mojih starijih kolega, mentora, koju tada nisam ozbiljno shvaćala, ali se tijekom godina bavljenja novinarstvom i obistinila. Oni su mi rekli: „Jednom kada ti se novinarstvo uvuče pod kožu, teško da možeš iz novinarstva izaći.“ Nisam zaista planirala da ću jednog dana raditi i na televiziji. Po meni, svaki medij ima svoje čari, radi li se o tiskanom mediju ili elektroničkom.

Kako ste počeli raditi na Varaždinskoj televiziji?

Na VTV televiziju došla sam raditi na poziv direktora Marijana Varovića, koji je za mene čuo putem mojih današnjih kolegica s kojima dijelim redakciju (Jelena Blaži, Andreja Loparić…) te na osnovi mog tadašnjeg rada u Večernjem listu. Iako mi je bilo teško napustiti moju prvu redakciju, mentore, kolege s kojima sam radila, kad kao vanjski suradnik dobijete ponudu za stalni radni odnos u novinarstvu, onda puno ne razmišljate. Prihvatila sam tu ponudu, koja se, kroz godine rada na VTV televiziji, pokazala kao jako dobra odluka.

Što sve radite na televiziji?

Opseg posla na televiziji ovisi o tome kakav je dan, jer svaki dan iako započinje isto, ne završi i na isti način. Sve ovisi o tome imamo li puno zbivanja na terenu, snimamo li u studiju, radimo li pripreme za obradu određene teme ili emisiju, koliko vremena moramo provesti da pronađemo i kontaktiramo aktere naših priča, emisija. I kada možda pomislimo da smo gotovi s poslom, može se dobiti poziv na izvanrednu konferenciju ili se nešto izvanredno dogodilo na terenu što moramo popratiti.

Što vam se najviše sviđa u Vašem poslu?

Rad na televiziji omogućuje mi da slikom i zvukom prenesem događaj u domove mnogih naših gledatelja. Dok u tiskanom mediju riječ ima puno jaču ulogu, na televiziji su to slika i zvuk i potrebno je znati ukomponirati tekst, snimljeni materijal i isječke sugovornika kako bi naši gledatelji dobili kvalitetnu informaciju o kojoj mogu razmišljati i kreirati svoje mišljenje o tom događaju. Rad na televiziji je i timski rad, ovdje si ovisan i o svom snimatelju, montažeru, te je jako bitna komunikacija, kao i povjerenje između svih nas da sve može normalno funkcionirati.

Koja je, prema Vašem mišljenju, najbolja priča na kojoj ste radili?  

Ima ih puno. Svaku priču koja je došla do čitatelja, gledatelja, koja ih je potaknula na razmišljanje ili djelovanje smatram dobrom pričom. Posebno mi je drago raditi tople ljudske priče sa snažnom porukom. Jedna takva priča izrodila se sasvim slučajno na snimanju reportaže za emisiju „TV-Ordinacija“ u kojoj je tema bila Downov sindrom i svi izazovi koje taj kromosomski poremećaj nosi sa sobom. U razgovoru, s tada djevojčicom, a sad djevojkom s Downovim sindromom, otkrila nam je tko joj je u tom trenutku bio najdraži pjevač. Već tada mi je u glavi „sinula“ ideja da je taj pjevač iznenadi u njenoj školi. Uspjeli smo dogovoriti taj susret, a pritom smo razveselili i sve učenike njene škole jednim koncertom. Takve stvari ispune čovjeku srce. Sjećam se da kad smo se kasnije sjeli u auto, ja i moja ekipa, snimatelj i tonski snimatelj, neko vrijeme smo samo šutjeli, preplavljeni emocijama, jer smo u tom trenutku postali svjesni da smo jednoj djevojčici omogućili događaj koji će pamtiti cijeli život.

Što radite kada niste novinarka?

Nekad mi se čini da se novinarskim aktivnostima bavim 24 sata sedam dana u tjednu (smijeh). Zapravo i kada sam doma, važno mi je da sam informirana o svim važnijim događajima u Varaždinskoj županiji, Hrvatskoj i svijetu, i zbog toga ne propuštam jedan dio vremena izdvojiti i na čitanje portala i gledanje informativnih emisija na televiziji. Međutim, ipak, svoje slobodno vrijeme najviše volim provesti u krugu svoje obitelji, baveći se raznim aktivnostima. Volimo zajedno otići u prirodu, planinariti, a u zadnje vrijeme imam „ozbiljne psihičke pripreme“ da se vratim i rekreativnom trčanju.

Kao rođenoj Varaždinki, što Vam se najviše sviđa u Varaždinu?

Znate kako se kaže: „Svugdje je lijepo, ali kod kuće je najljepše.“ To i ja mislim. Proputovala sam dosta svijetom, ali nekako kad se vratim u svoj Varaždin, osjećam se najbolje. Istina je da se Varaždin susreće s brojnim izazovima u današnje vrijeme. Često mu se zamjera kako je to prazan grad, bez sadržaja za mlade, s brojnim zatvorenim dućanima u središtu grada, ali ne susreće se jedino on s takvim problemima u Hrvatskoj. Za mene je Varaždin grad po mjeri čovjeka. Cijeloga ga mogu proći biciklom, uživati kako u gradskim ulicama i trgovima, tako i sjedeći na obali Drave. Posebno mi je drago kad šetnjom kroz grad sretnem brojne ljude,  popričam s njima, čujem neke njihove probleme, a nerijetko se dogodi da upravo tada dobijem i neku informaciju koja se kasnije razvije i u pravu novinarsku priču.

Završili ste preddiplomski studij novinarstva. Koje su, prema vašem mišljenju, prednosti studiranja na Sveučilištu Sjever?

Bila sam studentica tada prve generacije novinarstva. Kao studij koji je bio na samom početku, organizacijski se trebao još posložiti. Međutim, već prva predavanja dala su naslutiti da će studiranje na Sjeveru biti dinamično, da će se učiti konkretne stvari s mnogo prakse, i to od nastavnika i suradnika koji su i sami bili iznimno cijenjeni u strukama o kojima su predavali. I upravo su to prednosti studiranja na Sjeveru – učenje konkretnih stvari, rad na brojnim projektima, slušanje eminentnih stručnjaka, a odnos profesora i studenata je bio i više nego odličan. Znali su nas sve po imenu i prezimenu, „tjerali“ nas na kritička razmišljanja i promišljanja, tražili su od nas da pomičemo svoje granice i u teorijskom i u praktičnom znanju, tako da su se tijekom godina iskristalizirali naši potencijali. Vrlo je važna bila i ta veza Sveučilišta Sjever s gospodarstvom ovog kraja, tako da se prate potrebe tržišta rada te se studenti ne školuju za burzu rada, nego za tržište za koje su prema stečenim znanjima i vještinama konkurentni. Kolika je zapravo kvaliteta studiranja na Sveučilištu Sjever govori i činjenica da se većina mojih kolega i zaposlila u struci. I nakon što sam završila (barem za sad) svoje studiranje na Sjeveru, pratim njegov rad i veseli me kako se razvija. Postao je prepoznatljiv kako u sveučilišnim krugovima, tako i u svojoj lokalnoj zajednici i vidi se trud koji su svi zajedno godinama ulagali u Sveučilište – od nastavnika, suradnika, do administracije, studenata i koji je rezultirao time da Sveučilište Sjever postane omiljeno i kvalitetno mjesto studiranja, ali i usavršavanja.

Kako Vam je studiranje na Sveučilištu Sjever pomoglo u karijeri?

Kako sam studirala uz rad, nakon studiranja na Sjeveru i dalje sam ostala na VTV televiziji, ali promijenio se moj pristup prema radu. Bila sam osnažena onim teorijskim dijelom novinarstva koji mi je nedostajao tijekom godina rada, ali isto tako stekla sam i usavršila nova znanja i vještine, poput snimanja, montaže, ali i digitalnog novinarstva. Uz diplomu prvostupnika novinarstva, stekla sam i drugu – magistra odnosa s javnostima, također na Sveučilištu Sjever s kojom sam stekla druge kompetencije, a vezane su za odnose s javnostima i komunikaciju.

Što savjetujete sadašnjim i budućim studentima novinarstva?

Grizite, grizite i samo grizite… (smijeh) Budite znatiželjni, čitajte stručnu, dopunsku literaturu, ali pri tome nemojte zanemariti i one sadržaje i materijale prema kojima imate afiniteta, jer na taj način proširujete svoje vidike, omogućujete sami sebi da o nekim stvarima promijenite svoje mišljenje, razvijate svoju svestranost. Uključite se što više u praktični dio nastave, dobit ćete puno više i postat ćete snalažljiviji na terenu. Koliko god možete prisustvujte gostujućim predavanjima, jer dobiti informaciju iz prve ruke, pravo je bogatstvo. Novinarstvo je lijepo, ali teško zanimanje. I da, čut ćete često da novinar može biti svatko tko zna napisati rečenicu ili dvije, ali hoće li taj novinar znati dovoljno, hoće li imati dovoljno znanja da određenu temu obradi na kvalitetan način, hoće li znati od koga i gdje potražiti prave, provjerene informacije, hoće li znati razlikovati vijest od reportaže, hoće li znati što je to „švenk“ ili koje vrste kadrova postoje, hoće li poštivati načela novinarske etike kada će izvještavati o prometnoj nesreći s poginulom osobom? Najvjerojatnije neće, ali sve to i više od toga dobiva se upravo ako se studira novinarstvo, i to kvalitetno kakvo je na Sveučilištu Sjever.

Razgovarao: Borna Sabolić

Fotografije: Arhiva Martina Konjević Možanić