Početak (Begining) naziv je multimedijskog projekta koji su u špilji Vindija spektakularno priredili 02. srpnja 2016. Mario Periša i Robert Geček, dvojac sa Sveučilišta Sjever.

Njihova ideja bila je na zidovima špilje, uz pomoć suvremene multimedijske tehnologije prikazati funkcioniranje novih medija, ali vraćajući ih time na početak, na prvu ideju slikanja svjetlom i to projekcijom slike divljih konja. Na stijenama Vindije izgledalo je to poput onih prastarih slikarija iz Lascauxa i Altamire, s time da se taj iznimno kreativni autorski dvojac pobrinuo da tu svoju multimedijsku „prasliku“ ujedno i otisnu u bitumenskom sloju koji se koristio u prvoj trajno fiksiranoj fotografskoj slici, aludirajući na zajednički pothvat tvoraca fotografije Niepcea i Daguerrea.

Više o samom projektu na otvorenju izložbe kao i u kataloškom predgovoru govorio je uvaženi viši kustos Marijan Špoljar:

“Fenomen vizualne kulture, sa svim implikacijama koje u svome totalnom obuhvatu svijeta i u svojim određenjima i kvalifikacijama zahvaća – u rasponu od benigne vizualne raskoši do akutne kakofonije u kojoj se više ništa ne vidi – oslobađa danas sliku njezine povijesno, kulturno i tehnološki uvjetovane i stoga uvriježene pozicije. Slika je danas prije svega umreženi, totalni prostor i svijet čija se realnost topi u bezgraničnim mogućnostima nove virtualne stvarnosti. Njezin put od izravnog i tehnološki neposrednog preslika stvarnosti, preko pretvorbe u znak, u reprezentaciju te stvarnosti do pozicije u kojoj slika postaje tek piksel u novoj medijalnoj realnosti, u digitalnoj mreži totalnog vremena i prostora put je promjene cijele filozofske, povijesne i umjetničke paradigme. Kako je, dakle, riječ o totalitetu, a ne tek o jednoj od područja ljudske djelatnosti i pogled na sliku - bilo koju sliku iz univerzuma slikovnoga polja - ne može biti lišen toga širokoga konteksta.

Osim što je – zbog množine i interferencije – svaki pogled na pojedinačno pomalo zamućen, naš je pogled nesiguran i zbog teškoće u određivanju granice između stvarnosti i slike. Mnogi od dilema pokušavaju se razriješiti povratom na neku početnu točku, na temelje, u autentičnu sliku, gotovo na tragu one baudrillardovske želje za slikom koja bi bila „ automatsko pismo jedinstvenosti svijeta“. Da li je to doista prostor i vrijeme iskona civilizacije, odbljeska i projekcije svijeta kroz neku sićušnu rupu na plohi pećinskoga „ekrana“? Odgovor na upit nikada nije konačan: ni pretenzija projekta Početak nije takve prirode da bi stvarala zaključke. Mario Periša i Robert Geček pokušavaju opisati mogući put, dekonstruirati sliku i dovesti je do one početne, nulte točke koja nastaje kada se traka svjetlosti kroz uzak otvor pusti u neki zamračeni prostor. Bez obzira da li je taj prostor minijaturna kutijica ili glomazna pećina rezultati su manje-više isti: efekt camere obscure takav je da se slika prizora ispred otvora vjerno, mada obrnuto, reproducira u zatvorenu „mračnu komoru“.

Projekt Početak polazi od dosegnute, tehnološki sofisticirane, simbolički naglašene i artistički dominantne fotografije koju je Mario Periša učinio na Livanjskom polju snimajući čuvene „divlje konje“, životinje koje slobodne žive u ambijentu nalik onome u prethistoriji te se i vladaju kao da ih civilizacija nikada nije ni krotila. Takve estetizirane, visoko kultivirane, ali i verističke prizore u kojima se naglašavaju ljepota, snaga, prirodnost i elementarnost i koje pripadaju vrhu mimetičko-reprezentacijske slike svijeta dekonstruiraju se u dva smjera: prema slici koja se pušta u internetski opticaj i kola neograničenim prostorima kao informacija, ali i kao supstitucija te prema slici koju dvojac  složenim postupkom računalne manipulacije iz slikovnog pretvara u vektorski zapis te je reducira, zgušnjava i pojednostavljuje. Tim drugim postupkom dobiva se sfumato fotografija, gotovo silhueta motiva konja, neobično izvijena sjena položajem, stavom i uprošćenošću nalik pećinskim crtarijama konja. Kako postoji mogućnost da se nekada doista zbio proces „prijenosa“ prizora s konjima na pećinske zidove (toj pretpostavci u prilog idu – baš kao da je riječ o cameri obscuri – obrnute projekcije životinja) odluka autora da se transformirane fotografije konja unesu u špilju Vindiju nije ishitreni, bizarni čin nego, pomalo ludički, ali smisleni postupak. Pri tome se zbiva još jedan od logičnih, transformativnih procesa: takva, već preobražena fotografija, lišena svojih mimetičkih svojstava i printana na adekvatnu podlogu koristi se kao „predložak“ za grafiku, kao motiv koji se, razložen kemijskim postupcima, prekriva gustom, katranskom masom (judejskim bitumenom, kojeg je i autor prve fotografije Niepce koristio) i otiskuje na papir primarnim ručnim pritiskom. Rezultat je grubi, neravni, elementarni, gotovo „arheološki“ otisak, reljefna površina koja, premda u načelu serijalna, ima karakter unikatnosti, a ne samo multioriginalnosti.

Konačno, u projektu Početak riječ je o dijalogu između dvije koncepcije, u krajnje pojednostavljenom smislu svedene na polaritet original – reprodukcija, fotografija – grafika, analogno – digitalno, homogeno – raspršeno, intenzivno – ekstenzivno… Ili, u još jednostavnijoj varijanti, na odnos između fotografije kao unikatnog rezultata fotografiranja nekog realnog prizora i njezine dekonstrukcije, razlaganja, migracije, preslagivanja i multifunkcionalizacije. Moglo bi se čak kazati da je riječ o propitivanju statusa i mogućnosti fotografske slike u digitalnoj eri da ovaj projekt ne otvara i niz drugih, značajnih, ali i usputnih, pitanja, ne samo na umjetničkom i medijskom polju nego i šire. Konceptualni štih i spektakularizirana forma pomiruju se tako u projektu koji ima karakter i izložbe i umjetničke akcije i eksperimentalne igre i ambijenta. Pokušavajući igrati ozbiljnu igru tako da sebe postave u paralelu s dihotomijskim odnosom Niepcea i Daguerrea, naš je dvojac – u drugom vremenu i drugom kontekstu - ponovno u središte pokušao postaviti neka od temeljnih pitanja vizualnosti, slike, fotografije i medija. „