Ako vam je netko rekao da odete na Erasmus+, poslušajte ga i idite. Javite se našoj Erasmus+ koordinatorici, potpišite dokumente i spakirajte kofere. Najboljih šest mjeseci stoji ispred vas u samo tri koraka. Ne, ovo nije PR tekst za promociju programa, nego priča o čistom, nezaboravnom i neponovljivom iskustvu običnog studenta.

Moja Erasmus priča počinje prošlog ljeta, tijekom sezone, kada sam sa svojim šefom Mateom razgovarao o budućnosti studiranja i zapošljavanja. Nakon što sam mu rekao da planiram napisati diplomski i odmah krenuti tražiti posao, postavio mi je kratko pitanje: „Jesi li bio na Erasmusu?“ Odgovorio sam potvrdno jer sam već sudjelovao na nekoliko manjih Erasmus Youth Exchangeova koji su me oduševili. Na to je odmahnuo rukom i rekao da se to ne može usporediti s pravim, dugoročnim Erasmusom. Tako je zapalio prvu iskru.

Iste večeri počeo sam istraživati kako se prijaviti, koja sveučilišta imaju moj program i koja su povezana sa Sveučilištem Sjever. Uslijedilo je javljanje sveučilištu u Lisabonu, dopisivanje s našom Erasmus+ koordinatoricom, pronalazak stana, malo birokracije, malo čekanja i, napokon, pakiranje kofera. Taj „čas“ trajao je šest mjeseci, što se na početku činilo beskonačno, ali dan po dan stigla je veljača.

Koferi su bili spremni, oproštajka s prijateljima odrađena, a ostalo je još oprostiti se od roditelja i grada. Rani let u 6:30 značio je ustajanje oko tri ujutro i sat vremena vožnje do Zagreba. Moji nisu bili pretjerano oduševljeni tim rasporedom, ali nisu imali previše izbora. Zadnja slika Zagreba za idućih šest mjeseci i – odo ja u Lisabon.

Let za Minhen, presjedanje i let za Lisabon prošli su bez problema. Ako prvi put putujete avionom, nemojte se bojati. Pratite znakove, budite samouvjereni i slobodno pitajte za pomoć. Najgore što se može dogoditi je da provedete noć u zračnoj luci i jednog dana od toga napravite odličnu priču.

Kad sam sletio u Lisabon, prvo što sam napravio bilo je skidanje dukserice. Bilo je ugodnih 20 stupnjeva. Krajem veljače. I to nije bio izuzetak, nego gotovo standardna prognoza. Sve oko mene bilo je novo i drugačije, ali osjećao sam se kao da sam u Dalmaciji. Nakon što sam stigao u svoj smještaj, kratko nazvao doma da znaju da sam živ i stigao, odmah sam krenuo u grad. Šetnja Avenidom da Liberdade do Restauradoresa, preko Rossia pa sve do Praça do Comércio na obali rijeke Tajo – i avantura je službeno počela.

Drugi dan upoznali smo ostale Erasmus studente sa Sveučilišta Autonoma de Lisboa. Bilo nas je tridesetak i odmah smo se počeli družiti. Razvila su se prva poznanstva i prijateljstva za koja tada nisam ni slutio koliko će postati važna. Lokalni studenti pokazali su nam sveučilište, dio grada i neka skrivena mjesta te nam ponudili pomoć ako nam bilo što zatreba.

Tako su počela putovanja – od prijatelja do prijatelja, od dogovora do realizacije. Posjetili smo Peniche i Berlengaški arhipelag, Óbidos, Coimbru, Nazaré i Porto. No, daleko najpamtljivija avantura bio je Fisherman’s Trail, staza uz južnu obalu Portugala duga oko 250 kilometara.

Nismo prošli cijelu stazu, ali smo u pet dana prehodali oko 130 kilometara, noseći opremu za kampiranje. Milena, Sara, Vereena i Adela uspješno su držale bolji tempo od mene gotovo do kraja. Pješčane staze, usponi, nizbrdice, pogled na ocean, neprestane šale, uzdisanje i povremeno pitanje „što nam je ovo trebalo?“ obilježili su jednu od najboljih avantura mog života.

Da ne ispadne da sam samo putovao, bilo je i učenja. Predavanja, kolokviji, ispiti, učenje portugalskog i pisanje diplomskog rada. Pohađao sam kolegij „Public Space and Digital Communications“, a ostatak vremena pokušavao uskladiti studentske obaveze i sve ono što Erasmus nudi izvan fakulteta.

Tijekom šest mjeseci upoznao sam više od 100 ljudi. S njih tridesetak ostao sam u stvarno bliskom kontaktu, a malu skupinu mogu nazvati i proširenom obitelji. To su prijateljstva i uspomene koje ću nositi sa sobom cijeli život. Ljudi koje mogu nazvati kad god poželim i znam da će se javiti.

To je čar Erasmusa. To je čar putovanja. Ne dobiješ samo novi grad, fakultet ili šest mjeseci života u drugoj zemlji. Dobiješ ljude, iskustva, priče i uspomene koje ne možeš kupiti novcem.

Zato spakirajte kofere, budite hrabri i putujte. Sigurno nećete pogriješiti.

Emil Martan, student 5. godine diplomskog studija Komunikologija, mediji i novinarstvo